Skoro dvanaest godina nakon Dejtona diskurs međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini dominira javnom sferom kada je riječ o ključnim odlukama vezanim za zemlju kojoj se kao jedina šansa oporavka i dugoročne stabilnosti nudi zajednica svih Evropljana. Ta ista Evropa može se posmatrati i kao tvrđava u koju samo odabrani imaju pristup, ali i kao san o Evropi, zavodljivo obećanje boljeg sutra bez problema, siromaštva, korupcije i granica. Zajednička osobina diskurzivnog konstruisanja nove evropeizacije u gotovo svim tranzicijskim zemljama jeste paradoks postmoderne nejasnosti (Busch i Krzyzanovski, 2007), gdje je niz preduslova za ulazak u EU prilično proizvoljan, a upravo ta nova evropeizacije predstavljena je kao putovanje sa jasno definisane tačke polaska ka jedinstvenoj i jednako tako definisanoj tački dolaska (Fairclough, 2005:4).
Prosječan, se tako, sam u svojim očima ne identifikuje sa bilo čim. A to je porazno. Njegov identitet je poprilično vodenasta kategorija, koja mijenja oblik u zavisnosti od okolnosti i kako to drugi hoće. On se ne doživljava, on preživljava. Animalnost je dominantna kategorija. Dakle , u sebe, na sebe i pod sebe.
Mnim nešto ovih dana, a sve u svjetlu raznoraznih rasprava na temu vjere i religioznosti, otkad je to, rođo, religija privatna stvar pojedinca?Buljuci neopjevanih budala, ali bogami i izguslanih javnih ličnosti, već više od dekade iznose nam, kako je eto religija privatna stvar pojedinca. I to govore sa takvom sigurnošću, da je to nevjerovatno. E, pa nije privatna stvar! Nije, niti je kad bila, a kako stvari stoje neće ni biti. Druga stvar je upražnjavanje pojedinih vjerskih rituala.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.
1. Treba biti državotvoran. Ako ko šta kaže protiv države, reći mu da je fašista, desničar, nacionalista (zavisno od konteksta), antidemokrata, sluga stranih sila (od obližnjih - pa preko evropskih i američkih), reći mu da je agent KOS-a i slično.
Mnogi pišu knjige. Žele, valjda, ostaviti nešto iza sebe i, onda kad ih više ne bude, živjeti u njima. Nisu im dovoljna sjećanja njihovih prijatelja i onih koji su im govorili "ti".
A u Federaciji, još gore. Kako god okreneš, ispada da si „normalan“ Srbin, da više voliš Bosnu nego picu i pivu. Ne možeš ljudima dokazati da više volim Hercegovinu nego i picu i pivu i Bosnu skupa. I da sam Srbin i ne mrzim ni Republiku Srpsku ni Srbiju, da čitam i Kapora i Ćosića, i to na latinici i na ćirilici.
Deklarativno opredijeljena za slobodu medija, Vlada RS posjeduje „filtere“ kojima određuje šta se može saznati, kome i koje informacije se mogu dostaviti. Sudeći po iznosima dodijeljenim medijima i bodovanju medijskih kuća, teško da je čvrstih kriterija uopšte i bilo.