Prije desetak godina još se ozbiljno raspravljalo o tome mogu li pametni telefoni imati pozitivnu ulogu u učionici. Danas takve dileme zvuče gotovo naivno. Sve je jasnije da telefoni u školama nisu samo ometanje nastave, nego mnogo dublji problem koji utiče na pažnju, mentalno zdravlje i svakodnevni život učenika.
Britanska vlada je ove sedmice najavila da će postojeće smjernice o zabranama telefona u školama u Engleskoj pretvoriti u zakonsku obavezu. Ta odluka ne djeluje kao hrabar reformski potez, već prije kao zakašnjelo priznanje stvarnosti: škole su odavno shvatile da nastava više ne može normalno funkcionisati dok su učenici neprestano priključeni na ekrane.
Problem, međutim, nije samo u tome što telefoni odvlače pažnju sa časa. Oni su povezani sa čitavim nizom posljedica: gubitkom sna zbog beskrajnog skrolanja, osjećajem manje vrijednosti izazvanim neprestanim poređenjem sa drugima, izloženošću nasilnom i pornografskom sadržaju, ali i radikalizaciji preko digitalnih zajednica koje ciljaju mlade. U tom smislu, pametni telefoni i društvene mreže postali su nešto poput duvana našeg vremena — proizvod čije se posljedice godinama potcjenjuju, dok šteta postaje sve očiglednija.
Ipak, sama zabrana ne rješava problem. Nastavnici već znaju koliko je teško sprovesti takva pravila u praksi. Istraživanje Univerziteta u Birminghamu pokazalo je da škole sa restriktivnim pravilima o telefonima troše više od 100 sati sedmično na njihovo provođenje, što predstavlja ogroman teret za ionako iscrpljen školski sistem. Procijenjeni trošak takvog nadzora iznosi oko 94 funte po učeniku.
Još ozbiljnije, sprovođenje zabrane često vodi u otvorene sukobe. Učenici reaguju negiranjem, otporom, verbalnim napadima, pa i ozbiljnom agresijom. Neki nose po dva telefona kako bi jedan predali nastavniku, a drugi sakrili. U pojedinim slučajevima roditelji su čak zvali policiju nakon što je škola oduzela telefon njihovom djetetu. Sve to pokazuje da se ne radi samo o školskom pravilu, već o dubokoj zavisnosti koju institucije same ne mogu riješiti.
Dodatni paradoks je što istraživanja zasad ne potvrđuju da same restriktivne školske politike automatski popravljaju mentalno zdravlje učenika ili dugoročno smanjuju ukupno vrijeme provedeno na telefonu. Škola može ograničiti korištenje uređaja tokom nastave, ali ne može kontrolisati ono što se dešava kod kuće, iza zatvorenih vrata i daleko od učionice.
Zato je zabrana telefona u školama vjerovatno nužna, ali ona ne može biti jedini odgovor. Ako društvo zaista želi zaštititi djecu, onda odgovornost ne može ostati samo na nastavnicima. U rješavanje problema moraju biti uključeni roditelji, država i tehnološke kompanije koje dizajniraju platforme tako da izazivaju zavisnost i produžavaju vrijeme provedeno na ekranu. Nastavnici mogu privremeno oduzeti telefon, ali ne mogu sami poništiti djetinjstvo oblikovano beskonačnim skrolanjem.
Napomena: Lola Okolosie je profesorica engleskog jezika i spisateljica. Preuzeto sa Guardian