Šri Lanka i Mjanmar racionalizuju potrošnju goriva. Filipini su uveli četvorodnevnu radnu nedjelju kako bi uštedjeli benzin i struju. Bangladeš je nakratko zatvorio svoje univerzitete kako bi sačuvao energiju za domaćinstva i preduzeća. Širom Indije, zbog nedostatka gasa, porodice i restorani kuvaju na drva. Aviokompanije otkazuju letove.
Koliko god bila bolna prva faza energetske krize izazvane ratom sa Iranom, ono što slijedi biće još gore. Ove nedjelje očekuje se dolazak posljednjih isporuka nafte i tečnog prirodnog gasa u Aziju koje su prošle kroz Hormuški moreuz prije nego što je zatvoren. Posljednje isporuke tankerima za Evropu trebalo bi da stignu sredinom aprila. Nakon toga će se smanjiti rezerve benzina, dizela, tečnog naftnog gasa i prirodnog gasa u mnogim zemljama. Cijena nafte mogla bi da skoči i do 200 dolara po barelu ako se rat oduži.
Fatih Birol, šef Međunarodne agencije za energetiku, nazvao je ovo „najvećom globalnom prijetnjom energetskoj bezbjednosti u istoriji“ — mnogo gorom od naftne krize 1970-ih, pandemije kovida ili ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Ovaj sukob je poremetio veći dio globalne trgovine naftom i gasom, a ne postoji način da se ta praznina brzo popuni.
Zemlje poput Indije, Indonezije i Vijetnama reaguju na više cijene gasa sagorijevanjem više uglja. Ali dugoročno gledano, ovaj šok će ubrzati prelazak na čistije tehnologije, posebno u Aziji i Evropi. Ovo je prva naftna kriza u kojoj su čiste alternative nafti i gasu — solarni paneli, vjetroturbine, električna vozila i baterije — ujedno jeftine i široko dostupne.
Nedostatak u snabdijevanju gorivom već je podstakao potrošače da prihvate ove tehnologije. Kada su Filipini 24. marta proglasili nacionalno energetsko vanredno stanje, kupci automobila u Manili pohrlili su u izložbene salone kineskog proizvođača automobila BYD i kupovali električna vozila (EV). Prodavci i instalateri solarnih sistema prijavljuju nagli porast interesovanja njemačkih kupaca. Instalacija toplotnih pumpi je u porastu u Velikoj Britaniji. Prodaja električnih rikši cvjeta u Pakistanu. Indukcione ploče za kuvanje su rasprodate kod internet trgovaca u Indiji. U Vijetnamu jedan konglomerat navodno želi da odustane od planova za izgradnju najveće elektrane na tečni prirodni gas u zemlji i umjesto toga se posveti projektu obnovljivih izvora energije i skladištenja u baterijama.
Od početka rata, tržišna vrijednost svake od tri najveće kineske kompanije za proizvodnju baterija porasla je za otprilike 20 odsto, ili ukupno 70 milijardi dolara.
Za vlade koje vagaju koliko brzo da pređu na čistu energiju, nedavna istorija Pakistana može ponuditi neke pouke. Ovu zemlju teško je pogodio energetski šok koji je uslijedio nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. Nije mogla da priušti iznenada basnoslovno skup uvoz gasa, pa su mnoge od njenih zakazanih isporuka preusmjerene na bogatije evropske kupce.
Ali poplava jeftinih solarnih panela iz Kine transformisala je energetski sistem Pakistana i pomogla da se zemlja izoluje od trenutne nestašice tečnog prirodnog gasa. Solarna energija sada proizvodi skoro 30 odsto njene električne energije, u poređenju sa samo 3 odsto u 2020. godini. Centar za istraživanje energije i čistog vazduha procijenio je da će solarni bum pomoći Pakistanu da ove godine izbjegne uvoz fosilnih goriva u vrijednosti od 7 milijardi dolara. To štiti Pakistance od stvarne patnje.
Uz solarnu energiju, “možete značajno smanjiti svoju zavisnost od fosilnih goriva u roku od samo nekoliko godina”, rekao mi je Lauri Milivirta (Lauri Myllyvirta), glavni analitičar ovog istraživačkog centra.
To je važno jer bi mogle proći godine prije nego što se ponuda nafte i gasa vrati na predratni nivo. Nakon što su iranske rakete pogodile postrojenje za izvoz tečnog prirodnog gasa Ras Lafan u Kataru, ova zemlja je u potpunosti obustavila proizvodnju tog goriva, iznenada povlačeći 20 odsto svjetske ponude sa tržišta. Zvaničnici predviđaju da će biti potrebno tri do pet godina da se to postrojenje, najveće na svijetu, ponovo u potpunosti pusti u rad. Drugi operateri u regionu takođe su smanjili proizvodnju nafte i gasa jer im ponestaje mjesta za skladištenje. Te bušotine se ne mogu tek tako uključiti kao na prekidač za svjetlo; biće potrebni mjeseci da se proizvodnja ponovo poveća, stvarajući još veći pritisak da se pronađu alternative.
Rat će na neki način opteretiti i sektor čiste energije. Kako inflacija i kamatne stope rastu, neki investitori bi se mogli boriti sa finansiranjem novih energetskih instalacija i mrežnih projekata. Lanci snabdijevanja za ključne stavke, poput transformatora, aluminijuma i bakarnih žica, sada se suočavaju sa sopstvenim uskim grlima i prekidima. Haos sve čini težim i skupljim — bilo da gradite energetsku infrastrukturu koja zagađuje ili onu čistu.
Zemlje poput Indije moraće da električne mreže izgrađene za ugalj učine dovoljno fleksibilnim da inkorporiraju velike količine energije vjetra i sunca. Da bi zadovoljile porast potražnje za čistom tehnologijom, vlade moraju odlučiti koliko će investirati u sopstvene fabrike za masovnu proizvodnju svih tih solarnih panela, toplotnih pumpi i električnih vozila, te koje carine uvesti na uvozne verzije, navodi Tim Sahaj (Tim Sahay), ko-direktor Laboratorije za industrijsku politiku Net Zero na Univerzitetu Džons Hopkins (Johns Hopkins). Međutim, zemlje i kompanije mogu izgraditi kapacitete za obnovljive izvore energije mnogo brže nego što mogu izgraditi, recimo, ogromne terminale za utečnjavanje gasa, gasovode i elektrane.
Postizanje energetske bezbjednosti sada je apsolutni imperativ. To ne znači samo instaliranje više vjetroturbina, solarnih panela i baterija, već i razvoj domaćih kapaciteta za proizvodnju čiste tehnologije, te elektrifikaciju grijanja domaćinstava i transporta. Kako se njihova energetska autonomija bude poboljšavala, sve više zemalja svjedočiće drastičnom smanjenju zagađenja vazduha štetnog po zdravlje i emisija koje zagrijavaju klimu.
Kina je najviše napredovala na ovom putu: tokom protekle decenije elektrifikovala je velike dijelove svog transportnog i industrijskog sektora te smanjila potrošnju nafte za više od milion barela dnevno, obezbjeđujući sebi dobar bezbjednosni jastuk tokom krize sa Iranom. Kineske kompanije obavezale su se da će investirati više od 227 milijardi dolara u kapacitete drugih zemalja za proizvodnju EV-a, punjača, baterija, solarne energije, energije vjetra i drugih čistih tehnologija, prema nedavnom izvještaju laboratorije gospodina Sahaja na Univerzitetu Džons Hopkins.
Smanjena izloženost Kine energetskim previranjima plod je pažljivog planiranja, istakao je gospodin Sahaj, koje datira još od američke invazije na Irak 2003. godine, a koja je pokrenula dugoročni rast cijena nafte. Budući naftni šokovi su neizbježni. “Elektrifikacija će se smatrati amortizerom”, rekao je on.
Ta opcija ostaje dostupna i američkim potrošačima, koji bi uskoro mogli baciti oko na električna vozila i toplotne pumpe — iako je Trampova administracija ukinula podsticaje koji su ih činili pristupačnijim.
Baš prošle nedjelje slušao sam američkog ministra energetike, Krisa Rajta (Chris Wright), koji je govorio u Hjustonu na najvećoj svjetskoj godišnjoj energetskoj konferenciji, kako predstavlja napore Trampove administracije da ohrabri proizvodnju nafte i gasa kao svojevrsni humanitarni projekat. “Istina je jednostavna: Energija je život i svijetu je potrebno masovno više”, izjavio je on.
Ako ovdje ima ironije, to je ona tragična. Rat, po izboru administracije, učinio je energiju opasno skupom u gotovo svakom uglu planete, uzrokujući nepotrebnu patnju. Najnaklonjenija vlada fosilnim gorivima u novijoj istoriji SAD-a pokazala nam je svima koliko rizično oslanjanje na naftu i gas može biti — i naučila svijet da prava energetska bezbjednost leži u ubrzavanju prema čistijoj, elektrifikovanoj budućnosti.
Za New York Times napisao Džonatan Mingl (Jonathan Mingle) je novinar i autor knjige “Gaslight: The Atlantic Coast Pipeline and the Fight for America’s Energy Future”.