U improvizovanom studiju, u kući Milanovića, održano je nešto što je iz press službe Vlade Republike Srpske opisano kao TV duel premijera Republike Srpske i gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića.
U administrativnom centru entiteta danima se spekulisalo da li će “duel” biti održan, objavljene su prepiske šefova kabineta premijera i gradonačelnika, a do posljednjeg trenutka bilo je neizvjesno da li će duel uopšte biti održan.
Susret pred TV kamerama u živom prenosu najavljen je kao nastavak ranijih press konferencija te kao događaj koji bi mogao opredijeliti građane.
No, zapelo je već kod same organizacije. Gradonačelnik je negodovao što je novinarske ekipe akreditovala služba premijera, što je prvo pitanje postavio novinar RTRS-a…
Moderator događaja bio je Ivan Begić, nekada najbliži saradnik Stanivukovića i bivši odbornik u Skupštini Grada.
Dok su Minić i Stanivuković stajali za visokim stolovima, uz manje tehničke poteškoće i revnosno zapisivali svaku izgovorenu riječ ovog drugog, moderator je iz publike postavljao pitanja.
Riječ je prvo dao premijeru, a njegova prva rečenica nagovijestila je neugodan razgovor ispunjen međusobnim nepoštovanjem.
“Ne moraš, može i on (Stanivuković) odmah na početku”, rekao je premijer Begiću nakon što mu je dao riječ.
Stanivuković je na početku izlaganja iskoristio priliku da se dodvori pravoslavnom auditoriju, čestitajući mu Vaskrs, uz potenciranje teme kako je on Srbin.
Izgledalo je kao da ni sam gradonačelnik nije siguran da li je tu s ciljem da argumentima “potopi” premijera ili da dokaže da je veći Srbin i pravoslavac.
Premijer je ubrzo optužio gradonačelnika da je odrastao pod staklenim zvonom, da ne može razumijeti siromašne i obične građane, da ga čuva 50 tjelohranitelja, ali i da je njegov politički život samo jedan obični performans.
“Ali život nije performans”, dodao je Minić.
Za političkog analitičara Velizara Antić i prije samog duela bilo je jasno da kako će on izgledati.
“Bez unapred utvrđenog plana i formata samog ‘duela’ dobili smo jedan cirkus gde je svako pričao ono šta je želeo bez arbitra koji bi usmeravao i kontrolisao čitav performans. U suštini, radi se o tome da se približavaju izbori i da je nervoza sve veća i da se neće birati sredstva u borbi za svaki glas”, kaže Antić za Buku.
Da rasprava ide u pogrešnom pravcu, da je jedini cilj oba sagovornika što više ocrniti ovog drugog, da zato koriste minimalno truda za smislenu i decidnu argymentaciju i da su se fokusirali na ličnu teatralnost svjedoči i rasprava o broju članova Ustava.
Premijer, čija je partija predlagala pa odustala od ustavnih promjena, slavodobitno je gradonačelnika upitao – znate li koliko članova ima Ustav?
Gradonačelnik nije odgovorio, ali je premijer nastavio insistirati.
Nespreman da izgovori broj članova ili objasni da je možda od tehničkih detalja bitnija suština i razumijevanje, gradonačelnik se dosjetio da pitanje na koje ne zna odgovor ocijeni kao kvizaško.
Moderator Ivan Begić je nakon nekoliko minuta upitao premijera Koliko Ustav ima članova, na šta je Minić odgovorio – 140.
Minić je vjerovatno jedini u prostoriji znao broj budući da je vjerovatno to pitanje spremio kao jedan “šah mat”.
Gradonačelnikovo izlaganje Minić je više puta prekidao uz opasku da mu nije “odgovorio na 10 pitanja.”
Prepucavanja u međusobna ispitivanja često su prekidana potpuno irelevantnim pitanjima za ekonomsko, političko i institucionalno djelovanje.
“Ako ste hrišćanin recite”, rekao je premijer Minić optužujući Stanivukovićevog saradnika da zloupotrebljava bolesnu djecu za političke napade.
“To je dno dna”, reći će premijer.
Gradonačelnik je u duelu bio sigurniji i nije krio samospoznaju da je u javnom govoru jedna od dominantnijih figura.
“Samo me prekidate”, rekao je Stanivuković akcentirajući da premijer ne poštuje kulturu dijaloga.
Minić je pokušavao biti ironičan, a gradonačelniku je u tom maniru i aplaudirao i stiskao pesnice podižući ih u vazduh.
Premijer je i uplaudirao gradonačelniku i ironično sticnuo pesnice.
“Lično mislim da su i jedan i drugi skoro u potpunosti u pravu kada iznose kritike i zamerke onom drugom šta je loše uradio, odnosno šta sve nije uradio a mogao je u prethodnom periodu. Dakle, na mestu su kritike koje su jedan drugom upućivali”, ocjenjuje Antić.
Međutim, ono gdje su i jedan i drugi omanuli , dodaje, su upravo odgovori na postavljena pitanja.
“Umesto da daju konkretne odgovore za sve propuste bilo Vlade Republike Srpske ili nivoa grada Banjaluka u prethodnom periodu, oni su izbegavali odgovore i postavljali kontra pitanja jedan drugom.”
Dodaje da je to i bilo očekivano jer nije bio precizno utvrđen plan samog dijaloga i ko vodi emisiju i usmjerava je u pravom smjeru. Za Antića bi pravi smjer za njega bi značio da građani čuju odgovore na postavljena pitanja, a ne da slušaju monolog bilo jednog ili drugog.
“Kada sve saberemo mislim da je čitav ovaj ‘duel’ potpuni promašaj i jedna zabava za narod. Da ni jedan ni drugi nisu uspeli da ubede glasače suprotne strane u svoje viđenje i stavove. Međutim, ono što bi moglo biti pozitivno iz ovog „duela“ jeste nada da ćemo u budućem periodu imati više ovakvih dijaloga vlasti i opozicije ali sa jasno utvrđenim pravilima igre”, smatra Antić.
Istini za volju ovakvo javno sučeljavanje je novost u političkom životu u Republici Srpskoj, budući da su predstavnici vladajuće koalicije najčešće odbijali učešće u emicijama ili duelima sa opozicionim političarima.
“Dakle, vlast Republike Srpske je u prethodnom periodu bežala od ovakvih duela, što nikako nije dobra praksa za demokratska društva. U demokratskim društvima dueli suprotstavljenih strana su jako bitni jer u njima građani mogu da vide razmišljanja i argumente i jedne i druge strane. I nakon takvih rasprava da formiraju svoje mišljenje i da glasaju za one za koje smatraju da imaju bolje argumente. Dijalog i rasprava su jako bitne i potrebne i ostaje nam nada da ćemo ih zaista i imati u ovom predizbornom ciklusu za razliku od prethodnih godina kada su oni izostajali”, zaključuje Antić.
Od duela se očekivalo mnogo, ali niti je izazvao očekivan broj reakcija, pažnje javnosti ili novih informacija. Više je ličio na tek formiran debatni klub u osnovnoj školi uz mnogo neparlamentarizma.