Profesore Kazaz, kako komentarišete sporazum Dodik / Lagumdžija ?
Sam sporazum i njegov sadržaj, pogotovu tačke koje se odnose na promjene načina izbora tužitelja u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, pa promjene u izbornom zakonu, te promjene ovlasti Centralne banke pokazuju stvarni cilj: ovladati u što većeoj mjeri izbornim kapacitetom zemlje, represivnim aparatom države i kontrolisati finansijske tokove u njoj.To je, dakle, sporazum protiv, a ne za demokratizaciju podijeljenog bosanskohercegovačkog društva, plus jačanje entiteta na račun ono malo snage državnih institucija. BiH sve više i više tone u propadanje bez dna u trijumfu Dodikove političke volje, zbog koje sporazumijevanje nije moguće, niti rješavanje bilo kojeg oblika krize. Moguća je samo deevropeizacija zemlje u svakom smislu: ekonomskom, privrednom, kulturnom, poltičkom ideološkom, vlastodržačkom itd.
Da li se dogovorom Dodik Lagumdžija uvodi model “duokratije” u BiH, kako je to elaborirao u svom tekstu profesor sociologije Ivan Šijaković?
Bez sumnje se radi o prelasku sa liderokratskog, autoritarnog obrasca vlasti nad jednim od entiteta na vlast na razini države gdje se autoritarni koncpet nastavlja i rasporedjuje na dvojicu partijskih lidera kao etničkih hegemona. Lagumdžija se time potvrdio kao neko ko zastupa bošnjačke etnopolitičke interese i definitvno skliznuo iz multi u mono etničkog poltičara. Dodiku nikad nije bila važna multietnička sadržina poltika, nego ona srbocentrična. Lagumdžija, pak, postaje mini Dodik, jer u Federaciji BiH mora moć raspodjeljivati sa HDZ-ovima, a Čović je u odnosu na njega majstor etnopolitike i manipulacije etničkim interesima. Takav mini Dodik je na kraju postao karikutura, jer ne može ostvariti izbornu autentičnost etnopolitike kojoj teži kao sredstvu za vlast, a ne može se ni odreći etnopolitičke formule, jer ga konstrukt države stalno u nju vraća. Izgubljen u takvom prostoru, on je Buridanov magarac koji bira između tri bitne faktora: moć (tome je najskloniji kao unutarpartijaki diktator), socijaldemokracija koju je sveo na fantazmu i konačno izgubio, pregovaranje gdje ga žednog preko “čaše vode” prevode svi s kojima pregovara. Izgubio je malo od Dodika, koliko ga tek čeka u porazu od Čovića. Na kraju kad postane potpuni gubitnik, on će biti ružna epozidna ličnost ovdašnje politike.
Dok političari na vlasti, mad aje to veoma problematičan pojam, jer ko je na vlasti, ocjenjuju ovaj sporazum kao dobar, mnogi analitičari tvrde da će ovim dogovorom dolazi do urušavanja BiH kao države, kako Vi to vidite?
BiH je Daytonskim sporazumom definirna kao nedovršiva država i zemlja nedovršenog rata. Ta neodvršiva država je napredovala kao državnom ustroju do 2006. i pada tzv. Aprilskog paketa. Sada živimo period dezintegracije, kojemu se ne vidi kraj, mada sve upućuje da bi daytonski nedovršiva država mogla biti definirana kao tro-etnička federacija ili tro-etnička unija, gdje bi etnije u Federaciju ili uniju unosile teritorije koje su zaposjele u ratu. Konceptulano gledano, forme integracije su definitivno iza nas, ostaje samo pitanje koliko će forme dezintegracije trajati. BiH je u Daytonu definirana i kao neurušiva država, pa je stah od urušavanja države bezrazložan u onom smislu kojem je to i država međunarodne zajednice, kako je određuje s pravom Nerzuk Ćurak. Dok postoji sadašnji raspored međunarodne poltičke moći, BiH će trajati. Sa njegovim naraušavanjem ili raspadom, čini se da će i nestati te međunarodne države. Unutranji konsenzus nije bio moguć sve vrijeme od rata na ovamao, a kompromis se pretvorio u ucjenu republičkosrspkog političkog fronta, te u fantazeme o unitarnoj zemlji i trećem entitetu. Sve drugo su tlapnje o politici svakodnevnice koja glođe minimum države za račun liderokratske moći koja tobože hoće riješiti nacionalno pitanje u zemlji nedovršenog rata. Zbog toga Dodik i Lagumdžija rade logične stvari: na lešu države prepariraju njene ostatke.
Da li možemo reći da će se zbog njih dvojice urušiti Država kao takva?
Oni su posljedica, a ne razlog urušavanja države u sebi. Njihova liderokratija jest jedina moguća forma politike u provizoriju koji nije država, nije društvo sa jasnim poretkom vrijednosti, nije evropska, već pred evropska civilizacija, nije ništa od mnogovrsnih formi koje je imala BiH u prošlosti, mada sjećanje na njih zaziva kod jednih bol, kod drugih strah, a kod trećih odbojnost. Zagreb, Beograd i Ankara imaju više identitarnog i identifikacijskog potencijala trenutno u BiH nego li Mostar, Sarajevo i Banjaluka. I tako će još zadugo biti, da se ne zavaravamo. Sile istorijske dezintegracije jače su od svake politike
Možemo li za kraj reći da su sadašnji političari u BiH, a tu mislim posebno na Dodika i Lagumdžiju, moćniji od Bosne i Hercegovine?
Naravno da jesu, ali i to je tek iluzija svemoći u situaciji aposlutne nemoći da se odupre zovu istorije koja ruši forme zajedništva i pretvra ih forme mržnje, nepovjerenja, zazora, fobije itd. Kad društvo izgubi svoj vrijednosni potencijal, nastaje društvena pustinja. Ovdje postoje tri društva-pustinje koja se više identificiraju sa simboličkim imagnirajem nabrojanih izvanbosanskih gradova, nego li sa onim bosanskim. Dodik i Lagumdžija su svemoguće lutke u tom procesu, baš to: lutke koje imaju svaku moć. Pa i ako ne znaju zakone istorije, oni znaju zakone moći i prevare. U njima su pravi majstori. Zato i imaju moc koja je istorijski prividna, a u našoj svakodnevnci apsolutna i užasna.
Enver Kazaz : Ma kakav Valter!
Razgovarao Elvir Padalović