„Veoma rasprostranjena zabluda je da smo ili racionalni ili emotivni. Emocionalna inteligencija je, najjednostavnije rečeno, skladno funkcionisanje razuma i osećanja.“
Ovako je emocionalna inteligencija opisana na istoimenom blogu, koji je veoma čitan u regiji, a bavi se pitanjima pozitivne psihologije, psihologijom sreće i blagostanja i ljubavnim vezama. Blog „Emocionalna inteligencija“ vodi psiholog Jelena Pantić. Njen pristup radu je integrativan, kombinuje geštalt, transakcionu analizu, konstruktivizam, analitičku psihologiju i druge pristupe ovim temama.
Sa Jelenom smo za portal BUKA razgovarali o blogu, o onome što ljude najviše interesuju kada je psihologija u pitanju, o emocionalnoj inteligenciji, ljubavnim vezama i drugim temama.
Vodite jako interesantan blog. Šta vas je podstaklo da počnete pisati o psihologiji, ljudskim odnosima i emocionalnoj inteligenciji?
Hvala za lepe reči, drago mi je što vam se sviđa moj blog. Psihologiju sam upisala iz ljubavi, a tokom studiranja se nekako iskristalisalo interesovanje za pozitivnu psihologiju i emocionalnu inteligenciju, načine da kvalitetnije živimo život, koristimo svoje potencijale i bolje razumemo sebe i svoja osećanja. Moja druga velika ljubav su reči, mnogo volim da čitam i pišem. Blog Emocionalna inteligencija koji je danas veoma čitan je rezultat moje rešenosti da istrajem u tome što volim da radim.
Jelena Pantić
Možete li nam ukratko objasniti šta je to emocionalna inteligencija?
Emocionalna inteligencija je vrsta inteligencije koja se odnosi na naš unutrašnji život, prvenstveno na naša osećanja. Sastoji se iz više aspekata ili veština, kao što su znanja o emocijama, razumevanje emocija, prihvatanje i sposobnost da svojim emocijama upravljamo tako da rade za nas, a ne protiv nas.
Možemo li (i kako) odrediti koliko smo emocionalno inteligentni?
Postoje različiti upitnici za koje se tvrdi da mogu da odrede koliko je neko emocionalno inteligentan. Istraživanja su pokazala da taj način samoprocene nije uvek u skladu sa objektivnim stanjem, da smo skloni da sebe potcenimo ili precenimo u tome koliko smo „emocionalno inteligentni“. Postoji i test emocionalne inteligencije koji je konstruisan po ugledu na klasične testove inteligencije, i taj test je objektivniji, daje realniju sliku o tome koliko su kod nekog razvijene određene emocionalne veštine i znanja.
Za koje teme su ljudi, prema vašem mišljenju, najviše zainteresovani kada je u pitanju psihologija?
Po mom mišljenju i iskustvu sa bloga, ljudi su definitivno najviše zainteresovani za temu ljubavnih veza. Zainteresovani su i za teme ličnog razvoja, emocija, ljubavi prema sebi, ali najviše za ljubavne veze.
Često se pitamo kome dati prednost: razumu ili emocijama? Koja je Vaša preporuka?
Moja preporuka je da se zagledamo u sebe, uložimo neko vreme i energiju da uskladimo razum i emocije. I jedno i drugo nam trebaju, problem je kad su ta dva aspekta našeg funkcionisanja suprotstavljena.
Koliko su ljudi na našem području srećni? Koliko ih opterećuju svakodnevne brige – siromaštvo, nezaposelnost i opšta bijeda? Možda je bolje pitanje: kako biti sretan?
Istraživanja pokazuju da ljudi na našem području generalno nisu preterano srećni, zabrinjavajuće su statistike o broju ljudi koji pate od depresije ili nekih drugih psihičkih poremećaja. Utešno je to što neka druga istraživanja pokazuju da to koliko smo srećni ne zavisi toliko od okolnosti oko nas, koliko od načina na koji mi sagledavamo te okolnosti, od toga da li životu pristupamo aktivno ili pasivno. Mislim da je na našim prostorima najveći problem to što veliki broj ljudi očekuje da neko drugi uradi nešto, pa da im bude bolje.
Na Vašem blogu često pišete i dajete savjete da ljudi sebe više vole. Kako se suočiti sa ličnim nezadovoljstvima i frustracijama. Kako da se više zavolimo, jer često su ljudi nezadovoljni sobom?
Da, ljubav prema sebi je tema koja se, kroz desetogodišnje iskustvo rada sa ljudima i istraživanja, iskristalisala kao jedna od najvažnijih. Nedostatak ljubavi prema sebi je u osnovi mnogih problema, nezadovoljstava, neuspeha, loših odnosa sa drugim ljudima. Od toga koliko volimo sebe zavisi i kako ćemo se ponašati prema sebi, koliko ćemo se truditi da svoj život živimo najbolje što možemo, kako ćemo se osećati iz dana u dan. Prvi korak u razvijanju ljubavi prema sebi je prihvatiti da je voleti sebe u redu, poželjno i potrebno. Najveća prepreka u voljenju sebe su pogrešna uverenja da je ljubav prema sebi narcizam, egoizam, sebičnost, hvalisavost…. a zdrava ljubav prema sebi je zapravo sve suprotno od toga. Sledeće što je važno je da prihvatimo da je razvijanje ljubavi prema sebi proces, da je potrebno svakodnevno činiti male korake ka tom cilju, i svakodnevno činiti bar jedan gest ljubavi prema sebi.
Da li je kod nas odlazak psihologu i stručnjaku u trenucima kada je to čovjeku potrebno još uvijek tabu? Nemamo to nasljeđe otvorenog razgovora kada nam je potrebno, naročito sa stručnim osobama.
Još uvek jeste, ali mnogo manje nego ranije. Zahvaljujući internetu, psihologija je sada mnogo pristupačnija i jasnija većem broju ljudi, i sve više ljudi je spremno da se za pomoć i podršku obrate nekom stručnjaku. I to je odlično! Kao što nije sramota otići kod zubara kad nas boli zub, ili kod automehaničara kad nam se pokvari auto, tako nije sramota obratiti se stručnjaku kad nas zaboli duša. Problem je i to što su ljudi spremniji da odu kod vidovnjaka, astrologa ili nekog ko nudi brza rešenja bez mnogo rada. To je zbog toga što je lakše prebaciti odgovornost za svoj život na „sudbinu“ i lošu karmu ili nafaku, nego zagledati se u sebe i promeniti nešto u načinu na koji doživljavamo sebe i pristupamo životu koji nam je dat i za koji smo isključivo mi odgovorni. Jung je lepo rekao da sve dok ne osvestimo svoje nesvesno ono će upravljati nama, a mi ćemo to nazivati „sudbinom“. „Tržište“ je takođe preplavljeno različitim „čudotvornim“ tehnikama i pristupima koji obećavaju rešavanje problema preko noći, bez mnogo rada. Nijedan ozbiljan psiholog, psihijatar ili psihoterapeut svom klijentu neće obećati tako nešto. Zabluda koja ljude odvraća od obraćanja nekom od navedenih stručnjaka je to da takva vrsta rada traje dugo, godinama ili čak decenijama. Istina je da neki problemi zahtevaju dugotrajan tretman, ali savremena psihoterapija je daleko odmakla od Frojdovog kauča. Neki problemi se rešavaju u nekoliko susreta, neki za par meseci, i verujem da je uložiti vreme i novac u tako nešto najbolja moguća investicija.
Ljudi kažu da nemaju novca za tako nešto, dok sa druge strane vidovnjaci i svi koji obećavaju brza rešenja odlično rade i ne žale se na manjak klijenata. Drugo, psihološka pomoć se može pronaći i besplatno, kad neko nije u mogućnosti da plati. U jednom tekstu na blogu sam skupila dosta kontakata za takvu vrstu pomoći, tako da niko ne može da novac koristi kao izgovor da ne uradi nešto za sebe.
Kada treba ići psihologu? Koja je Vaša preporuka kao stručnjaka i kako izabrati psihologa?
Kada imamo neki problem psihičke prirode koji smo pokušali da rešimo sami ili uz pomoć prijatelja pa nismo uspeli, kada ne uspevamo da izađemo na kraj sa nekim osećanjima ili situacijama, kad nas duša boli, a ne znamo kako da je umirimo i utešimo. Kriterijum za izbor psihologa ili psihoterapeuta je prvenstveno taj da nam ta osoba uliva poverenje i da se osećamo prijatno u kontaktu. Nijedan psiholog niti pristup radu sa ljudima ne odgovara svima, ako vam neko ne odgovara ili ne uliva poverenje, u redu je da potražite nekog drugog. Pomoć postoji za svakog ko je spreman da je potraži, ali prvenstveno da se sam angažuje u rešavanju svog problema. Nijedan psiholog nema čarobni štapić ili gotova rešenja, što ljudi često očekuju. Posao psihologa ili psihoterapeuta je da svojim pitanjima i različitim tehnikama pomogne klijentu da u sebi pronađe svoje odgovore i svoja rešenja.
Koja je Vaša poruka našim čitaocima, kako naći optimizam u svijetu koji mnogima izgleda pesimistično?
Optimizam u svetu koji mnogima izgleda pesimistično i u mnogim aspektima jeste pesimističan je moguće pronaći tako što jasno odredimo šta je to na šta možemo da utičemo, i da na to utičemo, kao i jednako važno – šta je to na šta ne možemo da utičemo i da na to jednostavno ne trošimo energiju. Ne treba zatvarati oči pred problemima, ali ne treba se ni fokusirati isključivo na njih. U svakoj situaciji je moguće pronaći nešto lepo i dobro za šta možemo da se uhvatimo i ne dozvolimo sebi da potonemo, koliko god bilo teško. Veoma podsticajan primer je Viktor Frankl, koji je tokom Drugog svetskog rata bio u logoru, preživeo i na osnovu tog iskustva osnovao novi pravac u psihoterapiji koji se zove logoterapija – terapija smislom. Primetio je da su logorske uslove lakše i sa manje posledica preživeli oni koji su u svom životu videli neki smisao i imali motiv da prežive, uprkos stravičnim okolnostima.
Praktikovanje zahvalnosti se takođe pokazalo kao veoma efikasno za očuvanje psihičkog mira i sreće, čak i u najtežim okolnostima. Oni koji mogu da pronađu razlog za zahvalnost u tome što imaju, mnogo lepše i srećnije žive, i lakše podnose sve što im život donese. To ne znači zadovoljavanje trenutnom situacijom ili pasivnost, naprotiv, zahvalnost je ono što ljudima daje motiv i energiju da idu dalje i prevazilaze sve prepreke koje im se nađu na putu.
Razgovarala Maja Isović