Jugoslavija kao ekonomska federacija je u sebi imala ogromne regionalne razlike i praktično od nastanka jugoslovenske države, zaostatak za najrazvijenijom republikom bivše federacije Slovenijom se neprestano povećavao. Krajem devedesetih, osim Hrvatske, može se reći da su sve republike doživjele potpunu ekonomsku propast, a to se posebno može reći za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo (Petak, 2013).
Razdoblje nakon 1980. je bilo posebno turbulentno za ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine a ekonomiju socijalističke Jugoslavije obilježila je snažna ekonomska kriza i stagnacija, praćena sve većom nezaposlenošću. U tom periodu se pojavljuje fenomen „socijalistička nezaposlenost“ kako ga je američka politologinja Susan Woodward opisala (Woodward, 1995).
Naime, ekonomski sistem tadašnje Jugoslavije je tokom 1980-ih pokazivao sve manju sposobnost da osigura svoju ključnu socio-ekonomsku ulogu – socijalističku zaposlenost, koja je naročito došla do izražaja u nerazvijenim dijelovima tadašnje federacije (Petak, 2013). U komunističkim, planskim ekonomijama, koncept socijalističke nezaposlenosti se smatrao kao oksimoron, a kada se u poslijeratnoj Jugoslaviji pojavio, odbačen je kao prelazna posljedica sistema radničkog samoupravljanja.
Stopa nezaposlenosti u Sloveniji, najrazvijenijem dijelu zemlje, 1990. je iznosila 4,8%, dok je, u istom vremenu stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini iznosila 20,6% (Woodward, 1995: S. 384). Ako pođemo od činjenice da je radna snaga tržišni faktor, postavlja se pitanje: Zašto se problemi nezaposlenosti u Jugoslaviji nisu rješavali migracijom građana iz područja sa visokom na područja sa niskom nezaposlenošću? Zašto, drugim riječima rečeno, nije funkcionisao uobičajeni mehanizam tržišta radne snage kakav postoji u zapadnim demokratijama? Odgovor u tome leži u činjenici, da je kretanje radne snage u SFRJ bilo dominanto etnički, a ne ekonomski uslovljeno. U jugoslovenskim republikama je oduvijek postojala opasnost od pravljenja takozvanih nacionalnih manjina, i to je radnicima i njihovim porodicama otežavalo potragu za poslom i preseljene u Sloveniju ili Hrvatsku. Da etnički kontekst nije bio dominantan, nezaposlene osobe sa Kosova, Makedonije ili Bosne i Hercegovine bi potražile posao u područjima gdje je nezaposlenost bila manja, i tim efektom bi na dugom roku došlo do tržišne nivelacije cijene rada, nezaposlenosti i reglionalnog razvoja. (Petak, 2003).
Gledajući redove ispred slovenačke ambasade u Banja Luci u godini 2018, možemo li reći da se konačno prevazilaze dječije bolesti jugoslovenskog neefikasnog, nedemokratskog sistema? Čini li se da potencijali bivšeg unutarnjeg zajedničkog tržišta konačno počinju funkcionisati i može li to doprinijeti razvoju svih bivših jugoslovenskih republika, a danas suverenih zemalja? Može li region krenuti sa nekim oblikom konfederalnog uređenja, onim ugovorom koje su Hrvatska i Slovenija već ponudile 1990 za rješavanje jugoslovenske krize, a koji bi garantovao ista prava radnicima u svim bivšim jugoslovenskim republikama?
Uostalom, između federacije i konfederacije u ekonomskom smislu i ne postoje suštinske razlike, osim u tome što se kod federacija pitanja trgovinskih, carinskih ili monetarnih unija utvrđuju ustavom, a kod konfederacija ugovorom (Gligorov, 1990).