Stari recept koji se ne govori svakome naslijedio je od mame i bake,
jer su one, otkakako zna za sebe, pravile sok od divljeg nara, kojeg u
njegovom selu samoniklog ima na sve strane. Tako je on, budući da im je i
kao mali volio pomagati, nastavio proizvodnju u većim količinama.
Danas u ponudi ima čisti cijeđeni sok od nara, koji se koristi i kao
lijek, ali i sirup, u koji se dodaje šećer, pa se konzumira razblažen s
vodom.
“Slučajno sam se sreo s nekim Banjalučanima koji su tražili sok od
nara upravo iz ovog kraja i naručivali mi sve veće količine, pa sam i ja
proizvodio sve više, tako da mi do ljeta ne bi ništa ostalo.
Povećavajući količine, do danas sam udesetostručio proizvodnju”, kaže
Miloš.
On tvdi da nema posebne tajne u njegovom proizvodu, jer je najveća tajna u zdravoj prirodi, koja daje divlji nar.
Kada je proizvodnja krenula ozbiljnije se posvetio i sopstvenoj
proizvodnji sirovine, pa je uspio ožiliti 500 sadnica iz prirode i
presaditi ih na svoju plantažu, a onda razvesti i sistem za
navodnjavanje.
“Najprije sam posadio voćnjak na četiri dunuma i 500 sadnica te
razveo kompletan sistem za navodnjavanje kap po kap, da bih kasnije
posadio još jedan, manji, sa 100 sadnica, ali mi je, nažalost, ovaj veći
u potpunosti izgorio u ljetošnjim požarima”, priča Miloš i dodaje da se
nada da će od lokalne zajednice dobiti barem neko obeštećenje.
Prije pet godina je konstruisao i hidrauličnu presu za cijeđenje
soka, u čemu su mu nešto pomogli stručnjaci iz ove oblasti, a nešto
majstori Industrije alata Trebinje, tako da danas, umjesto stare ručne
prese u koju se stavlja jedan po jedan šipak i koja je tri tone ploda
cijedila dvadesetak dana, taj posao uradi za dan.
Kaže da se ipak od ovog posla ne može živjeti, pa se bavi i pčelarstvom.
Na taj način izdržava porodicu, suprugu koja je nezaposleni diplomirani ekonomista i jedno dijete, dok je drugo na putu.