Iz Francuske je nedavno stigla vijest o sudskoj presudi prema kojoj
radnici imaju pravo na to da budu “dosadni”. Jedan od najviših sudova
(kasacijski sud) u Francuskoj krajem prošle godine presudio je da
poslodavci ne smiju prisiljavati svoje radnike da se zabavljaju na
načine koji im krše dostojanstvo i slobodu izražavanja. Slučaj datira
još iz 2015., kada je muškarac pod pseudonimom “gospodin T.” tužio svog
bivšeg poslodavca, parišku tvrtku Cubik Partners, zbog nezakonitog
otkaza koji je dobio jer nije htio sudjelovati u “poslovnoj kulturi”
firme koja je uključivala zabave nakon posla i raskalašene tzv. team
buildinge. Njegov zahtjev za povratkom na radno mjesto prvo je odbačen
na radnom sudu, a žalbeni je sud potom potvrdio da uprava kompanije nije
pogriješila kad mu je dala otkaz, jer je tužitelj odbijao sudjelovati u
poslovnoj kulturi koju sama tvrtka naziva “fun & pro”.
Međutim, u studenom 2022. visoki sud je poništio tu presudu
pozivajući se na Europsku konvenciju o ljudskim pravima i francuski
Zakon o radu. Taj je sud presudio da su poslodavci prekršili slobodu
izražavanja, kao i pravo na dostojanstvo i privatnost gospodina T.-a
očekujući od njega da pohađa višednevna putovanja ili takozvane retreatove, i odlaske na piće nakon posla (apéros). Presuda se temelji na opisu onoga što se događalo na tim druženjima s kolegama i nadređenima – gospodin T. tvrdi
da su ona uključivala “pretjerano alkoholiziranje, promiskuitet,
maltretiranje i poticanje na razne ekscese”, kako stoji u sudskim
papirima. Firma je zanijekala ove optužbe i sada tvrdi da je gospodin T.
dobio otkaz zbog “profesionalne nekompetentnosti”, a ne zato što je
odbio sudjelovati u tzv. apéro kulturi.
U otkaznom pismu poslodavac je kritizirao, među ostalim, njegov
ponekad hladan i demotivirajući ton prema podređenima, ali i kritički
stav prema spomenutom “fun & pro” etosu kompanije. Budući da
kasacijski sud ne može mijenjati odluke nižeg suda, nego ih samo
poništiti (kasirati), odluka je poništena, a slučaj vraćen na žalbeni
sud gdje je trenutno u tijeku.
Samo zabavno
Kamo god buduće sudske odluke dovele gospodina T.-a, ova presuda prvi
je korak u suprotnom smjeru od onoga kojim je korporativna kultura
krenula posljednjih desetljeća. Team building ilitiga izgradnja tima je koncept koji datira
iz 1920-ih, kada su se u SAD-u spoznaje iz psihologije počele
primjenjivati u firmama s idejom da se radnike može daleko više
motivirati/eksploatirati ako ih se navede da se ponašaju kao tim i
razviju dobre odnose s kolegama. U širem smislu team building
podrazumijeva trajno poticanje boljih međuljudskih odnosa na radnom
mjestu, čime se bave kadrovske službe ili takozvane službe za ljudske
resurse. No inzistiranje na zabavi kao nužnom dijelu “poslovne kulture” noviji je trend primjetan i u stručnoj literaturi, o čemu piše Lauren Collins za New Yorker.
O tome da se takva literatura prevodi u praksu svjedoči, na primjer,
samo postojanje britanske firme pod nazivom Fun Experts koja se bavi
rentanjem opreme tvrtkama – i to opreme za zračni hokej, arkadne igre,
strojeve za šećernu vunu, snježne kugle u ljudskoj veličini i rekvizite
za razne igre za team building. Ta ideja o spektakularnoj zabavi i
uživanju na poslu prenosi se i van radnog vremena, na tzv. team
buildinge ili korporativne retreatove, odnosno višednevna
putovanja na koje radnici odlaze s poslodavcima kako bi se zbližili i –
zabavili. Čini se da je rad od kuće tijekom pandemije rezultirao povratkom korporativnih retreatova
u bombastičnijoj i bizarnijoj varijanti nego ikada prije: radnici i
poslodavci u zadnje vrijeme odvajaju slobodno vrijeme da bi zajedno
skakali s litica, igrali paintball, išli u lunapark ili hodali po žeravici.
Nije teško zamisliti da su takve aktivnosti nekima sve samo ne zabavne. U raspravi na forum.hr-u na temi “Zabraniti teambuilding?” i temi
“Team building: pitanje” na hrvatskom Redditu koje su se nedavno povele
mogu se naći iskustva i stavovi o tome da se radi o “invaziji na
privatni život”, da su odlasci na team building “nastrani i kršenje
dostojanstva radnika” i da bi poslodavac za team buildinge trebao
kazneno odgovarati. “Mene bi, recimo, više usrećilo da se HR odjel ode
međusobno zbližavati plivajući s morskim psima, recimo. A lova
predviđena za realizaciju njihovih umotvorina završi na tekućim računima
radnika”, jedan je od prijedloga.
Dobrovoljci pod prijetnjom otkaza
U Americi, domovini instituta team buildinga, radnici se često žale na
aktivnosti koje njihovi poslodavci forsiraju u slobodno vrijeme, zasad
samo anonimno po raznim online portalima, u strahu od otkaza. Takvim se
čitateljima preporučuje oprez već na razgovoru za posao ako nisu voljni
sudjelovati u korporativnoj zabavi: “Važno je uzeti u obzir prilikom
traženja posla kakvo radno okruženje želite i preferirate,” kaže
Toni Frana, stručnjak za “razvoj karijera” u firmi FlexJobs, kojem
očito nije jasno da nisu radnici ti koji biraju firmu na razgovoru za
posao nego obrnuto. “Za neke ljude zabava je dio odgovora”, kaže on. Za
neke ljude nije, a za takve ne postoji nikakva garancija duševnog mira i
egzistencije ukoliko odbiju sudjelovati u takvim aktivnostima.
To nam je za domaći kontekst potvrdila i izvršna tajnica za radno i
socijalno pravo Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Sunčica Brnardić –
druženja s kolegama i poslodavcem ne ulaze u radnu obavezu i nisu
regulirana Zakonom o radu ni pravilnicima o radu jer se pretpostavlja da
se to dogovara na dobrovoljnoj bazi. Radnici zato mogu odbiti
sudjelovati, ali to je lakše reći nego učiniti. Kako kaže jedan forumaš u
raspravi o team buildingu: “Najbolje su mi ove priče ‘nemoj ići, nije
obavezno.’ Da, da, da. Nije ‘obavezno’ kako gdje. Ako tvog šefa nije
briga za team building onda i možeš ne otići. Ako imaš šefa koji brije
na team building ili koji ima zadane kvote za team building od HR-a,
onda ne možeš samo tako birati. Ako kažeš da ne želiš ići, oni će na to
ružno gledati. Nećeš proći probni rok, neće ti produžiti ugovor ili će
gledati kako da ti smjeste jer ne prihvaćaš korporativnu kulturu.” Druga
sudionica rasprave kaže: „Bila sam u firmi koja je nevjerojatno
forsirala druženje među kolegama, guralo se ljude nakon posla u birtije
skupa, maltretiranje da ide na domjenke itd. Sve van radnog vremena,
naravno.”
Isto kaže i moja poznanica koja je radila u jednoj medijskoj kući:
“Sudjelovanje se podrazumijevalo, i postojale su neformalne sankcije,
ljutili bi se na mene kad nisam htjela ić, na tom poslu sam i
polu-dobila otkaz jer nisam htjela ići na ta druženja. Sigurno mi zbog
toga na kraju nisu produžili ugovor. Jer kroz te aktivnosti razvijaš
neki odnos s kolegama i poslodavcem, gleda se na to.” Drugi sugovornik
koji je radio u jednoj ICT firmi slaže se da nema eksplicitne prisile da
se sudjeluje: “Nije baš da je bilo obavezno, ali bilo je poželjno da se
ide”, a sadržaj team buildinga opisuje kao “totalni maturalac”.
Osam sati za što god želimo?
Iako je francuski gospodin napravio dobru stvar za sve radnike svojom
tužbom, ne radi se samo o pravu radnika na to da budu “dosadni”, nego i
o pravu na slobodno vrijeme. Sve je više anonimnih iskaza radnika koji
tvrde da u takvim aktivnostima ne sudjeluju dobrovoljno nego iz osjećaja
dužnosti i straha od otkaza. Ključni problem je u navodnoj
dobrovoljnosti sudjelovanja, jer naravno da nijedna aktivnost vezana uz
posao nije dobrovoljna. Kako je to sažeo još jedan forumaš: “Ako ne
odeš, odlučit će da ti neće produžiti ugovor. Može te natjerati, treba
ti novac da preživiš. Zato to treba zabraniti.”
Kako piše na službenoj web stranici firme Cubik Partners u kojoj je
radio gospodin T., to je “duboko humana organizacija” koja “cijeni
osobnost iznad vještina”, a dio web stranice za potencijalne zaposlenike
poručuje da se u Cubiku ne radi, već trebate “biti Cubik”. Naravno da u
takvoj forsiranoj atmosferi bliske poslovne obitelji koja radi iz gušta
i ljubavi,
tipičnoj za modernu korporativnu kulturu, odbijanje sudjelovanja nosi
posljedice. Jer kako kaže anarhosindikalistička uzrečica, šef nije
kolega. A tome možemo dodati i: firma nije tim. Zato je vrijeme da i
institut team buildinga bude reguliran, a nadu za to daju nedavne
izmjene i dopune ZOR-a prema kojima se programi osposobljavanja, koji su
se ranije odvijali van radnog vremena, sada moraju
uračunavati u radno vrijeme i po mogućnosti odvijati tijekom utvrđenog
rasporeda radnog vremena radnika. Ako se već moramo zabavljati s
poslodavcima, neka nam barem bude omogućeno da to radimo unutar onih
(ionako skandaloznih) osam sati rada dnevno, a da nam treća osmica
ostane za, kako kaže stara američka sindikalna pjesmica, što god želimo.