U najgorem slučaju – na jesen ili čak zimu 2019. Vreme čekanja na radnu vizu meri se mesecima.
Državljanima zemalja Zapadnog Balkana je, promenom
regulative 2016. godine, olakšano zasnivanje radnog odnosa u Nemačkoj,
pa oni koji imaju dokaz da im je ponuđen posao u Nemačkoj mogu da
apliciraju za radnu vizu. To je dovelo do naglog povećanja broja zahteva
u ambasadi, pa se i vreme čekanja na izdavanje vize produžilo.
Kako bi ubrzali postupak, krajem novembra prošle godine nemačka
ambasada u Beogradu pojednostavila je proceduru, tako što je ukinula
obavezu poslodavaca da traže dozvolu za zapošljavanje. Sada taj deo
procedure, u koji su uključene nemačke vlasti i nemačke agencije za
zapošljavanje, obavlja sama ambasada.
Problem, međutim, na taj
način nije rešen, jer – da bi uopšte predali papire – kandidati čekaju
mesecima i, kako kažu, taj period ne da se nije skratio, već se i
produžio. „Do juna se na termin za predaju papira čekalo četiri do pet
meseci, a od juna se to produžilo na sedam“, priča za DW Dejan M. iz
Beograda. On je u februaru dobio posao u IT-sektoru u Berlinu i odmah
aplicirao za vizu. I dalje čeka termin za predaju papira.
Razgovor sa operaterom
Prema podacima na sajtu Ambasade Savezne Republike
Nemačke, na termin za predaju papira se, u zavisnosti od kategorije
zapošljavanja, čeka od pet do deset meseci. Potom se na odgovor čeka još
devet do deset nedelja, a, kako sami navode, „neretko i duže“.
Raznim merama nastojimo da skratimo vreme čekanja na termin, odgovaraju
za DW u ambasadi. „U Odeljenju za vize zaposlen je dodatni broj
službenika, dok je istovremeno optimirana prezentacija relevantnih
informacija na internet-stranici ambasade, kako bi pristup informacijama
bio olakšan i kako bi se svim podnosiocima zahteva tačno objasnilo koja
su im dokumenta potrebna. Takođe dajemo opširna objašnjenja putem
mejla“, navodi se u pisanom odgovoru.
Mejlom je nemoguće dobiti
odgovor, tvrdi Dejan, koji za sada nema pozitivna iskustva s nemačkom
administracijom. Kaže da službenici daju vrlo šture informacije, pa se
najviše informiše na internet-forumima i Fejsbuk-grupama na kojima ljudi
prepričavaju svoja iskustva i jedni drugima pomažu. „Oni ne odgovaraju
ono što ih pitate, nego imaju šablon koji je isti za sva pitanja. A kad
ih zovete, ne kažu vam ni ime ni prezime i dok priča, već spušta
slušalicu, tako da ne možete ni da pitate“, žali se Dejan.
„Standardizovani odgovori koji daju detaljne informacije nam pomažu da
što veći broj službenika, koji bi inače davao informacije putem
telefona, radi na šalterima, kako bi se ubrzao proces podnošenja
zahteva“, odgovaraju u ambasadi. Naglašavaju pri tom da, zbog zaštite
podataka, ne postoji mogućnost davanja informacija u vezi sa tekućim
predmetima telefonskim putem. „Uprkos svim tim nastojanjima ambasade,
veliki broj podnosilaca zahteva dovodi do dužeg čekanja, a samim tim i
do nezadovoljstava. Koleginice i kolege se iz tog razloga školuju kako
da i u neprijatnim situacijama daju ljubazne odgovore“, dodaje se u
odgovoru.
Porodica na daljinu
U međuvremenu strpljenje gube i oni koji čekaju vizu, i
poslodavci koji radnike moraju da čekaju i po godinu dana. „A šta ćete
mu onda? U IT-sektoru niko neće da vas čeka 12 meseci“, kaže Dejan. On
ukazuje i na apsurd da ugovor koji se predaje u ambasadi ne sme da bude
stariji od šest meseci. „Znači moja firma bi morala da menja datume. To
je klasična kvaka 22, tako da tu nema rešenja. Možeš samo da čekaš i da
budeš strpljiv“, dodaje Dejan.
Više od svega, njega ipak brine
koliko će vremena proći dok mu se u Nemačkoj pridruže supruga i sin, jer
se na spajanje porodice u najboljem slučaju čeka isto toliko, a u
najgorem i duže. „To je katastrofa. Hajde tri meseca da smo razdvojeni,
to se nekako i pregura, ali šest i više, to je baš loše“, zabrinut je
Dejan.
Ta procedura može da se zakomplikuje i više nego
dobijanje radne vize, jer je za spajanje porodice neophodno ispuniti i
dodatne uslove – da supružnik koji je dobio posao u Nemačkoj ima
dovoljna primanja da izdržava porodicu i da ima adekvatan smeštaj.
U slučaju porodice Milošević, procedura spajanja je trajala skoro tri
godine. „Suprug je otišao u oktobru 2015. godine. On je medicinski
tehničar i brzo smo to odradili, jer se tad nije dugo čekalo na termin u
ambasadi”, seća se Nina. Tada su, međutim, stvari počele da se
komplikuju. „Niko mu nije rekao da će diplomu moći da nostrifikuje tek
sledeće godine. Tu informaciju je administracija sakrila i oni su
zaslužni što smo mi tako dugo čekali“, kivna je ona i danas.
Tako su im skoro dve godine protekle u nostrifikovanju diplome i potrazi
za poslom. Kad je konačno dobio ugovor u Bavarskoj, usledilo je
traženje stana koji će zadovoljiti kriterijume administracije. „Prošle
godine u oktobru smo aplicirali za termin u ambasadi i čekali četiri
meseca nadajući se da će u međuvremenu naći stan, ali bezuspešno. Na
kraju je dao otkaz i otišao za Drezden. Mesec dana je bio bez posla i na
kraju našao stan i posao, pa smo ponovo slali u ambasadu“, nastavlja
Nina svoju sagu. Novi termin dobili su u martu ove godine, a tri meseca
kasnije konačno i vize za nju i dvoje dece.
Život na stend-baju
I Dejan i Nina podvlače isto – oni koji ulaze u avanturu,
moraju dobro da se naoružaju strpljenjem, jer je odlazak na legalan
način sve, samo ne jednostavan.
Dejan kaže da više nije ni u
poziciji da odustane, jer je zbog novog posla u Nemačkoj dao otkaz na
prethodnom u Beogradu, pa ostao bez redovnih prihoda. „U početku sam
pozajmljivao pare. Posle sam otvorio preduzetničku radnju i počeo da
radim za firmu u Nemačkoj kao frilenser. Ali to je zato što je, na svu
sreću, kompanija normalna i stalo im je do radnika, pa sad zarađujem da
mogu da vratim dugove. Ali šta drugi ljudi rade, kako se snalaze, ja
stvarno ne znam“, priča Dejan.
Nina je na momente gubila nadu
da će njihova situacija ikada biti rešena. „U međuvremenu se svašta
menjalo i u njihovim pravilima, pa morate da budete u tome svakodnevno
da biste to ispratili. A kada su porodice tako dugo razdvojene, nastaju
razni problemi. Teško je biti u braku na taj način. Pogotovo ako nema
novca ni on tamo, ni vi ovde, deca mala, a neizvesnost ogromna“, priča
Nina.
Kad su joj konačno javili da je viza odobrena, kaže, nije
mogla da veruje. „Drhtala sam i gledala u telefon. Posle toliko
vremena, toliko neprijatnosti…“, seća se tog dana i sada kroz smeh
zaključuje: „Otvoriću agenciju za pomoć ljudima.“