Konjunkturne prognoze za Njemačku se pogoršavaju. I vodeći njemački instituti za gospodarska istraživanja proteklog tjedna su osjetno korigirali prognoze gospodarskog rasta na dolje – na 1,3 posto u ovoj i još manje, 1,2 posto u idućoj godini.
To je tek zadnja u nizu loših vijesti. Nedavno je stigla ona o padu izvoza pa onda i o smanjenju narudžbi i proizvodnje – kao nikada do sada od financijske krize 2009. Posebno je pogođeno “srce” njemačke industrije – proizvođači strojeva i postrojenja.
Proteklog tjedna je i Međunarodni monetarni fond (MMF) upozorio na opasnost od nove globalne krize te i on korigirao svoje prognoze za gospodarski rast – i u Njemačkoj i u svijetu.
Kazaljka konjunkturnih barometara koji, između ostalog, mjere raspoloženje među šefovima njemačkih tvrtki, na burzama i u privatnim domaćinstvima već mjesecima pokazuje na dolje. Njemačka vlada je do sada uvijek naznake pada konjunkture uzimala kao povod da od europskih susjeda traži još strožu politiku štednje i reformi. Srž poruke kancelarke Merkel i ministra financija Schäublea vladama Francuske i Italije je glasila: ugledajte se na njemački primjer i sve će biti dobro.
Serija loših vijesti sada pokazuje da njemačka privreda ovisna o izvozu ne može rasti ako njezinim europskim susjedama loše ide. Konačno, one kupuju dvije trećine njemačkog izvoza.
Ni na drugim za Njemačku važnim tržištima ne cvjetaju ruže – u Kini, na primjer, ili u Brazilu. Njemačka vlada tu ne može ništa promijeniti. Ali kada je kriza u Europi u pitanju, može. Ali se čini da to ne želi.
Štednja kao jedinica vizija političkog Berlina
Solidarnim rješenjima se kancelarka Merkel uvijek opirala. Počevši od eurobondova, dakle zajedničkih državnih obveznica, pa do zajedničkih rezervi u bankovnoj uniji – za sve to Merkel ne želi ničuti.
Postojana je u odbijanju zahtjeva Francuske i Italije da se dozvoli više manevarskog prostora u politici štednje kao i kod zahtjeva za više investicija u Njemačkoj.
Pritom su upravo investicije u infrastrukuturu i obrazovanje prijeko potrebne. Početkom 1990-ih su javne i privatne investicije činile skoro četvrtinu njemačkog gospodarskog volumena. U međuvremenu je taj udio pao na 17 posto – što je puno manje pod prosjeka industrijskih zemalja u OECD-u.
Njemačka živi prema geslu – dok traje, traje. A to nije dobra pretpostavka za budućnost kada su kineske tvrtke počele same graditi ono što su do sada kupovale u Njemačkoj.
Glazba za Hollandeove uši
Umjesto toga, ministar financija Schäuble drži se svog omiljenog projekta “kao pijan plota”: uravnoteženog budžeta, takozvane “crne nule”. To je njegov način signaliziranja europskim susjedama da slijede njemački primjer.
Ekonomski analitičari u svom jesenskom izvještaju neuvijeno navode što misle o tome: crna nula je “prestižni projekt” koji “iz ekonomskog gledišta trenutno nije primjeren”. Francuski predsjednik Hollande im sigurno plješće. Schäuble pak ustraje u svom stavu da bi promjena kursa bila “suluda”. Strah od novog zaduživanja je primjeren, ali ipak je pogrešno ignorirati aktualne simptome krize i uporno ustrajavati na nastavljanju politike štednje.
Godine gospodarske stagnacije, 26 milijuna nezaposlenih u Europskoj uniji, oslabljeni socijalni sustavi i jačanje nacionalističkih stranki trebalo bi biti dovoljan razloga za odstupanje od dogme stroge štednje.