Poznati Nobelovac i ekonomista Pol Krugman kaže da postoji “očigledna odluka evropskih vođa da počine ekonomsko samoubistvo kontinenta u cjelini”.
Krugman piše kako je prije samo nekoliko mjeseci osjećao “neku nadu” za Evropu.
Podsjeća kako je prošle jeseni Evropa bila na rubu finansijske propasti, ali je Evropska centralna banka (ECB) priskočila u pomoć, nudeći evropskim bankama kreditne linije sve dok izdaju obveznice evropskih vlada kao kolateralne žrtve.
“Ovo je direktno pružilo podršku bankama, i indirektno vladama, te zaustavilo paniku”, objašnjava Krugman. Pitanje koje se postavljalo tada bilo je – da li je ovaj hrabar i efikasan potez bio početak šireg zaokreta u promišljanju i hoće li evropski lideri iskoristiti ovaj dobijeni predah koji su im obezbijedile banke, kako bi ponovo razmotrili politike koje su inicijalno i izazvale probleme?
“Ali oni to nisu učinili. Umjesto toga, udvostručili su svoje propale politike i ideje. I sve je teže vjerovati da će bilo šta promijeniti njihov politički pravac”, piše Krugman.
Svoje mišljenje objašnjava na primeru Španije i njenog državnog upravljanja. Za Španiju kaže da je zagazila u potpunu depresiju, sa stopom nezaposlenosti na 23,6 odsto, što je uporedivo sa stopom nezaposlenosti kakvu su imale Sjedinjene Američke Države za vrijeme Velike depresije. Spominje i da je stopa nezaposlenosti mladih osoba u toj zemlji preko 50 odsto.
“Oni ne mogu nastaviti dalje – a zbog spoznaje da ne mogu dalje, španski troškovi pozajmljivanja sve su veći”, piše Krugman.
Dodaje i kako zapravo nije bitno kako se Španija dovela u ovu situaciju, ali napominje kako njena priča nema nikakve sličnosti s “pričama o moralu”, koje su toliko popularne među evropskim zvaničnicima, posebno u Njemačkoj.
Španija, kaže Krugman, nije bila fiskalno razuzdana – uoči krize bilježila je nisko zaduženje i budžetski višak. Nažalost, u isto je vrijeme bilježila i ogroman nekretninski mehur, koji su svojim španskim kolegama u velikoj mjeri omogućile ogromne pozajmice pridošle iz njemačkih banaka. Nakon pucanja mehura španska ekonomija našla se na koljenima, “španski fiskalni problemi posljedica su njene depresije, a ne njen uzrok”, kaže Krugman.
Uprkos tome, recept koji Španija dobija iz Berlina i Frankfurta je još više fiskalne štednje, piše Krugman dalje. “To je naprosto suludo”, dodaje.
Objašnjava kako je Evropa imala nekoliko godina iskustva sa strogim mjerama štednje, a rezultati su upravo onakvi kakvima bi ih opisali studenti istoriji – takve mjere tjeraju ekonomije koje su u depresiji još dublje u depresiju, piše Krugman.
Napominje kako programi štednje nisu uspeli kao instrument smanjivanja troškova pozajmljivanja, jer investitori gledaju na stanje državne ekonomije kada procenjuju njenu sposobnost otplaćivanja dugova.
“Šta je alternativa?”, pita se Krugman. “Pa, u tridesetima – eri koju moderna Evropa počinje replicirati do najmanjeg detalja – esencijalni uslov za oporavak bio je izlazak iz zlatnog standarda. Ekvivalent tom potezu sada bilo bi napuštanje evra i povratak nacionalnim valutama. Možete reći da je ovo nepojmljivo, i bio bi to doista izuzetno razoran događaj, gledano i ekonomski i politički. Ali, ono što je usitinu nepojmljivo jeste nastaviti dosadašnjim putem, namećući još strože mjere štednje zemljama koje već pate od nezaposlenosti svojstvene eri depresije “, poručuje Krugman.