Bogate osobe i visoko obrazovani rade znatno duže od onih sa manje vještina.
Oko 65 odsto Amerikanaca sa profesionalnim znanjima koji imaju između 62 i 74 godine, i dalje rade u poređenju sa samo 32 odsto onih koji imaju srednju stručnu spremu. Situacija je slična i u Evropskoj uniji, piše The Economist.
Rapidna inovacija povećala je prihode visoko obrazovanih dok je istovremeno smanjila prihode onih sa manje vještina. Oni na vrhu rade više nego oni na dnu. Visoko obrazovani produžuju svoj radni vijek u poređenju sa onima koji su slabije obrazovani.
Stariji ljudi živjeće sve duže. U narednih 20 godina, populacija starijih od 65 godina gotovo će se udvostručiti, sa 600 miliona, na 1,1 milijardu. Mnogi su spremni da kažu da će to donijeti i slabiji ekonomski rast, obzirom da će veći broj penzionera “jesti” sve veći dio budžeta. No, te pretpostavke promašuju bit: sve veće razlike između onih sa izraženim vještinama i onih nevještih. I dok kod mlađe populacije raste broj nezaposlenih, stariji dio obrazovanije populacije radi sve duže. Ta podjela najvidljivija je u SAD gdje obrazovani “baby-boomeri” sve kasnije odlaze u penziju dok manje vješti mlađi radnici izlaze iz segmenta radne snage.
Politika je za to djelimično odgovorna. Mnoge evropske države napustile su politike koje su motivisale ljude da se ranije penzionišu. Očekivano životno doba u kombinaciji sa zamjenom izdašnih penzijskih sistema onim manje atraktivnim, znači da i oni najbolji među nama moraju da radeduže kako bi imali pristojne penzije. Promjena priroda posla takođe igra veliku ulogu. Plate su snažno rasle za obrazovanije i oni nastavljaju da rade čak i u starijem dobu jer su baš tada efikasniji nego njihovi prethodnici. Tehnološki razvoj tu je učinio svoje: vještine povezane sa računarima, od menadžmenta do kreativnosti, ne moraju padati s godinama.
Ovaj trend ne koristi samo srećnijim starcima već i društvu u cjelini. Rast će usporavati manje dramatično nego što se očekivalo. Budžeti će biti u boljem stanju jer će oni koji zarađuju više duže plaćati doprinose. Bogatije države lakše će proći kroz taj trend nego države poput Kine gdje polovina onih između 50 i 64 godine starosti, nisu završili osnovnu školu.
S druge strane društvene ljestvice, stvari ne izgledaju blistavo. Fizički rad postaje teži kako čovjek postaje stariji i penzije se čine atrakitvnijim izlazom za one bez posla ili one sa manjim platama.
Ekonomske posljedice nisu nužno pozitivne. Na primjer, bogatiji će vjerovatno više štedjeti što će loše uticati na potražnju. Nejednakost će rasti, s sve veći dio bogatstva prelaziće na novu generaciju putem nasljedstva dodatno produbljujući jaz između dobitnika i gubitnika.
Vjerovatna posljedica biće više poreske stope na nasljedstvo. Ako one budu mijenjale manje poštene poreze, to bi imalo smisla. To bi moglo i da motiviše starije ljude da troše svoj novac umjesto da ga štede. No, vlade bi se trebalo da se fokusiraju na reforme penzijskog i obrazovnog sistema a ne na redistribuciju prihoda.
Starost više ne bi smela da bude kriterijum za okončanje radnog staža. Sve odredbe koje obeshrabruju ljude da produže rad, trebalo bi ukinuti. Penzije bi trebalo da budu progresivnije. U isto vrijeme, ovaj trend dodatno naglašava potrebu ulaganja u obrazovni sistem u svim fzama života tako da sve veći broj ljudi dobije vještine neophodne na savremenom tržištu rada. Ostarjeli šezdesetogodišnjak teško će postati vrhunski računarski stručnjak, no mogao bi, na primjer, da nauče da brinu o sve većem broju veoma starih ljudi.
Koliko je vjerovatno da će se vlade ponašati baš ovako? Pogledajte danas bogatiji dio svijeta i videćete da je teško biti optimista. Političari moraju da ubijede manje obrazovane starije birače da je u njihovom interesu da rade duže. To neće biti nimalo lak zadatak. Međutim, alternativa je gora i značila bi ekonomsku stagnaciju i povećanu nejednakost.