Šta bi bilo da sam ja kojim slučejm poginuo.
Ne mogu a da ne primijetim vidovitost političara i vjerskih službenika koji znaju ko je ko a da se taj neko nikad nije izjasnio ili to nije želio.
Tužno je što se žrtve stavljaju na kantar i zločini se mjere političkom vagom nekog demokratski izabranog vjerskog službenika.
Da li je u proteklom ratu neko poginuo, ubijen ili ne daj Bože zaklan a da nije pripadao ni jednoj frakciji, vjeri ili naciji. Da li je onima kojih više nema lakše ako ih posthumno prihvati neki od lidera i proglasi svojima?
S pijetetom mislim na sve žrtve, ljude kojih više nema. Moj mozak ne želi da im da ni jedno obilježje sem žrtve.
Zato smatram da mi je teže nego onima što ljude vagaju i znaju ko je njihov a ko nije. Ja osjećam bol za sve one nevine, prevarene i ne utaborene ljude….