Ranjivo je tinejdžersko doba, i ono malo poslije toga. Čovjek hoće da se dokaže, utvrdi i potvrdi identitet, pa se uvaljuje u svakakve gluposti. Neki od nas se poslije svojih gluposti sjećaju uz smijeh, a možda i sa sjetom, a nekima odrede životni put i navedu na stranputicu sa koje se nikad nije moguće vratiti.
Izlazim neku noć vani sa prijateljicom. Prijateljica je strankinja i, povrh toga, crnkinja. Gdje god uđemo prate nas pogledi. Ljudi prilaze, traže da se uslikaju s njom, da joj dodirnu kosu, traže broj telefona i da plešu sa njom. Njoj ne smeta. Zanimljivo joj je, laska joj, sve dok je u granicama normalnog. Kad tu granicu pređe, onda ja interveniram. U neko doba noći prilazi joj neki polupijani malac, simpatičan, djetinjeg izgleda, i skoro deceniju mlađi. Ulaze u priču, a malac se na pola okreće meni. ‘Jesi joj ti vodič?’ pita me. ‘Tjelohranitelj’ odgovaram ja. Malac me gleda sumnjičavo. Krenemo vani, a on i prijatelj počinju da nas prate. Malac upinje svim silama da impresionira prijateljicu. Vidi da ništa ne funkcioniše, nervozno se okreće oko sebe, smišlja šta da kaže, a onda mu padne na pamet. ‘Ej, mi smo kriminalci!’ ponosno izjavljuje. Prijateljica i ja se zgledamo, spremne da prasnemo u smijeh. ‘Nije, stvarno, gledaj slike’ govori i vadi telefon. Lista slike listova marihuane, pijanih djevojaka, bivše kojoj usput opsuje majku, a sve uz naraciju i neskriven ponos. Prva slika, malac s bazukom. Druga slika, malac s utokom. Treća slika, malac s Radončićem. ‘Znaš ko je ovo?’ pita me s kezom. ‘Ne znam, reci mi’ odgovaram mu. ‘Predsednik države!’ gleda me pogledom trijumfa. ‘Mi nemamo predsjednika’ kažem. Malac me gleda zbunjeno. ‘Imamo Predsjedništvo’ pojašnjavam. ‘A tvoj drug sa fotke nije čak ni u njemu’. Ne smeta ga to. ‘Biće sljedeće godine!’ samouvjereno govori malac. ‘Nema izbora sljedeće godine’ dočekujem ga ja. Sliježe ramenima. Garant neki vanredni.
‘Najbolji čo'jk u državi!’ zaključuje on i nastavlja listati dalje. Razmišljam. Slika s Mister Prešednikom malcu je potvrda vlastite vrijednosti. Mister Prešednik vjerovatno nije ni svjestan da ga malac okolo pokazuje strancima zajedno sa slikama zolja i pištolja. Šta će čovjek, ode na skup i uslika se s nekom lokalnom barabom koja poslije nagoviještava nekakve silne veze koje ima sa ‘najboljim čojkom u državi’. Ni kriv ni dužan postane mu najbolji drug. Jaran s teferiča. Kompić s janjetine. Ali, tako ti je to kad si javna ličnost. Provuku te kroz hiljadu usta. Milione slika. I gomilu tekstova. Navikneš se. Ne brinem se ja za njega. Mene brine malac. I hiljade još takvih malaca poput njega. Neće ti se okorjeli krimos hvaliti svojim radnjama. To će raditi neko ko nema pojma šta govori. I uvaliti se u nevolju. Jer mu je potrebna potvrda, jer želi da se dokaže, jer želi da ima važnost koju nije mogao dobiti u školskim klupama ni u roditeljskom domu. Takve osobe pune su energije, ali bez nekog cilja. Bez kapaciteta ili interesa za akademski ili neki profesionalni uspjeh. Savršeni za regrutiranje od strane nekih kriminalnih grupa. Ili, pak, terorističkih organizacija. Mora postojati alternativa. Moraju se takvim ljudima ponuditi programi koji će zadovoljiti njihovu potrebu za osjećajem važnosti, a njegujući neke prirodne talente koje imaju i na koje mogu biti ponosni. Dati im vještine iz kojih će crpiti samopouzdanje, bez da se moraju koristiti ljudima ili stvarima za koje misle da su važni. Bez da tu svoju vrijednost dobijaju iz vanjskih izvora. Ona mora dolaziti iznutra.
Trgnem se iz razmišljanja kad čujem prijateljicu da govori. ‘Zašto osjećaš potrebu da se ovako razmećeš?’ pretvara ona moje misli u govor. Malac je zbunjeno gleda. Nije valjda navikao na takvu reakciju. Nije mu jasno da to nama zapravo nije kul. Da li njegove vršnjakinje stvarno imaju drugu reakciju na takve stvari? Misli mi lete po glavi. Tri posto nepismenih. Dvadeset posto sa osnovnom školom. I ovakvi, svježe upisani, ‘studenti’. Odmahnem sama sebi glavom. Ne želim da znam. Ipak bih da mirno spavam večeras.