„Žene – Jučer, danas i sutra“
Veliko mi je zadovoljstvo reći kako se u potpunosti osjećam slobodnom i kako ne znam za granice, što mogu danas zahvaliti svim ženama koje su se izborile za sva prava koja danas imamo, počevši od davne 1908. i marširanja kroz New York pa sve do danas, gdje se nažalost još uvijek susrećemo s, na sreću rijetkim, izjavama poput toga da su žene „ekonomski neisplative“. Da, i to je bilo dano kao komentar na problem zapošljavanja žena koje su biološki predodređene da postanu majke jednog dana, no s razlogom vjerujem da su takvi komentari u manjini i da ih uskoro više neće biti. Mogu i muškarci i žene pričati što god žele, ali mi razmatranje prethodna 24 sata, s minimalno petnaest prijeđenih kilometara pješice uz tisuću i jednu korisno obavljenu i zarađenu stvar, potvrđuju nešto drugačije, a to je da spol ne može ni u kojem pogledu utjecati na vrijednost koju donosim i na vrijednost koju jesam.
Postavlja se, dakle, pitanje: ako imamo potpunu emancipaciju u odnosu na muškarce, u što sam duboko uvjerena da imamo, čemu uopće daljnje pisanje o tom problemu? Odgovor leži u činjenici da je naš najveći problem postala emancipacija od nas samih. Ako ja mogu razmišljati svojom glavom na izborima; ako imam mogućnost aktivnog sudjelovanja u političkom i društvenom djelovanju; ukoliko sam sebi stvorila velik broj prilika da se priključim svakoj mogućoj vladinoj i nevladinoj organizaciji, zašto bi onda bilo koja druga žena sebi postavljala ikakve prepreke samo zato jer je žena?
U Bosni i Hercegovini, srećom, svjedočimo činjenici da žene preuzimaju istinski važne funkcije u političkom i društvenom životu. Možemo se mi osvrtati na činjenicu da tri muškarca čine predsjedništvo i da su muškarci u većini u parlamentu i ostalim skupštinama, ali generalno gledano, ne postoji danas kočnica koja brani ženama kandidaturu na bilo kakvu poziciju ili koja brani ikome da odabere ženu sutra na izborima. Problem je kako će žena postići takvu moć da bude birana ili predložena kao kandidat ili da uopće obnaša neku od tih važnih funkcija na bilo kojem području, ali idemo razmisliti malo bolje; takvo što nema veze s tim jesmo li muškarac ili žena; takvo što je vezano isključivo za samu osobu, a ukoliko još uvijek postoje oni koji misle kako žene ne mogu postići jednako kao pripadnici jačeg spola, za to smo mi žene krive. Nema toga što je nedostižno, postoji samo ono što ima nešto duži i kompliciraniji put, a da bi se put svladao, potrebno je probuditi svijest o vlastitim mogućnostima. Upravo se ovdje vraćam na emancipaciju žena od njih samih, a to podrazumijeva ograđivanje od razmišljanja da nam je nešto teže postići jer smo žene. Što se prije oslobodimo takvog razmišljanja, prije ćemo shvatiti kakvom sve snagom, voljom, bistrinom uma, sposobnošću razmišljanja i vještinama raspolažemo. Konačno, ako se postavimo kao osobe potpuno svjesne onog što možemo i onog što znamo; ako pokažemo kakve vještine imamo i koliko samo možemo doprinijeti društvu, neka se onda drugi muče da nam dokažu suprotno. A upravo će samosvjesnost i pouzdanost u ono što jesmo stati u kraj bilo kakvim pokušajima diskriminacije, komentara da smo „ekonomski neisplative“ ili, u najgorem slučaju, mobbinga na radnom mjestu.
Iznimno mi je zadovoljstvo ukoliko sam imala ludu sreću pa dosad nisam naišla ni na kakav oblik diskriminacije žene u Bosni i Hercegovini. Promatrajući bliži krug, vidim velik broj žena koje uspješno vode svoje poslove, grupe ljudi, razne vrste organizacija i koje aktivno iz dana u dan doprinose društvu. No nekako mislim da nije toliko sreća igrala vodeću ulogu, dapače, ima nešto opasno dobro i u tim ženama konačno.
*Za konkurs