Različite političke vođe, ministri, međunarodni predstavnici i diplomatski službenici svakih malo najavljuju (h)istorijski/povijesni dan za BiH, ‘nako usput, uz kafu. Istovremeno sa tim najavama, ova građani ove države žive sve lošije i lošije, bez velike inicijative za promjenom. Valjda navikli…
Ništa drugačije nije ni u postizbornom sivilu u kojem se, još uvijek, vodi glavna bitka za preuzimanje vlasti. Vlasti i fotelja koje su tema broj jedan internih i eksternih stranačkih sastanaka, sjedeljki, ručkova, večera…
S jedne strane, Vlada „boljeg dijela“ je toliko bolja i inovativnija od prethodne da traži Kineze kao žirante za kredite u komercijalnim bankama. Očito računaju na njihovu brojnost, pa umjesto dva žiranta i same sebe, Vlada može ponuditi jedno 100.000 Kineza, navodno zaposlenih u niskogradnji. S druge strane, Vlada „većeg entiteta“ je u fazi konstituisanja. Dok neki mediji dovode u pitanje njenu legalnost i legitimnost, drugi je već okivaju u zvijezde. Istina je da Vlada Federacije pokazuje znakove “buđenja iz kliničke smrti”, ali je još uvijek prerano suditi o njenom radu.
U sivilu preuzimanja i formiranja vlasti dogodio se Emir Suljagić, ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, koji je poduzeo dvije mjere od kojih se trese (bošnjačka) država, iako veći dio BiH o tome pokušava da (mudro) šuti. Da njihov puk ne bi vidio promjene koje se dešavaju u “Teheranu”…
Prvom odlukom Suljagić je napokon smijenio kontroverznu Arziju Mahmutović sa pozicije direktorice sarajevskih obdaništa, u kojima je, u veoma kratkom roku, uspjela osigurati kvalitetno vjersko obrazovanje mališana do pet godina starosti, kao i otjerati “komunističku pošast kršćanskih korijena” zvanu Djed mraz.
Drugom odlukom se usudio “barnuti” u vjeronauku u školama. Kako svetogrđe! Ministar se drznuo da radi svoj posao tako što je pokušao ispraviti dugogodišnju nepravdu prema djeci koja ne pohađaju vjeronauku, a na koju je upozoravao i sam OSCE 2004. godine. Odluka kojom se omogućava jednakost djece bez obzira na to da li ona pohađaju ili ne pohađaju vjeronauku, je prije svega ljudska, pa onda i politička i strateška.
Zašto je Mustafa ef. Cerić vrisnuo, i „počastio“ Suljagića onako kako on najbolje zna, Srebrenicom, genocidom i stradanjima Bošnjaka? Zar sve ove godine nije mogao privući djecu u postojeće vjerske škole, od Mekteba i Medrese, pa do Fakulteta islamskih nauka? Zar nije mogao pomoći tim istim Bošnjacima, saudijskim i inim parama kojima je otvarao Akademije koje proizvode više učitelja vjere nego što ima vjernika?
Vjera i moral su dvije riječi koje se, nažalost, jako teško vežu za Mustafu ef. Cerića, osobe koja sebi svakih malo dozvoli da etiketira “dobre” i “loše” Bošnjake, licitira pobijenim Bošnjacima i zarad svojih ličnih i političkih pobuda “prekopava” grobove bosanskih muslimana. Isto to radi i Milorad Dodik, samo sa drugim rječnikom i sa drugim grobovima…
Ministar Suljagić je novo lice, nove vlasti. Primjer kako može i drugačije. Pitanje je zašto Vlada Kantona Sarajevo, Skupština, premijer i kolege političari šute o napadima na ministra Suljagića? Zašto šuti veći dio nevladinog sektora? Zašto šute Srebreničani koje je po ko zna koji put efendija zloupotrijebio? I daleko najveće pitanje je zašto šuti SDP?
Odluke koje je donio ministar Suljagić su početak reformi nove SDP-ovske vlasti, koja je izbore upravo dobila na priči o promjenama. Ako SDP nije spreman stati iza svog čovjeka koji ima očitu podršku običnih ljudi, građana, glasača, kako će stati iza svojih ljudi koji će se uhvatiti u koštac sa kriminalom i korupcijom?
Ukoliko ministar Suljagić povuče ili na neki drugi način revidira svoju odluku, to će biti najveći poraz SDP-a, ali i potvrda da ne živimo u sekularnoj državi.