Vidim snimat će neki Turci film ili seriju o Aliji Izetbegoviću. Vidim njegov sin Bakir je odmah to stavio u funkciju promocije (sebi prisvojenu) SDA. Mora zato što će za nekih 13 mjeseci izbori i zna da nema šta drugo da ponudi ciljanom biračkom tjelu osim filmatizacije svog babe.
Vidim predsjedik entiteta RS Milorad Dodik je odmah kao kontramjeru prozvao (sebi prisvojeni) javni servis RTRS da počne praviti film o Radovanu Karadžiću. Mora zato što će za nekih 13 mjeseci izbori i zna da nema šta drugo da ponudi ciljanom biračkom tjelu osim filmatizovane priče da je on nasljednik politike Radavana Karadžića i ne današnji SDS sa onim Govedaricom na čelu.
Ali ko su u političkom smislu bili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić? Čudnovati likovi koji su turili svoje noseve u poliku i koji su napravili više političke štete nego koristi. Mi i dan danas osjećamo posljedice političke štete koju su ta dva lika napravila. Posljedice se osjete na svakom koraku i svaki dan. Propadamo…
Stoga, filmatiziranja ta dva lika neće dati objektivnu sliku o njima. Filmovi nikada ne daju objektivnu sliku ni o čemu. Čak ni oni filmovi koji su kao bazirani na istinitim događajima ne daju objektivnu sliku. Filmovi se prave radi zabave i da oni koji su ih napravili na njima zarade pare. Neki rijetki filmovi su vrhunska umjetnost, ali se takvi filmovi ne bave političarima. Uostalom zar nam nisu roditelji kad smo bili klinci govorili „ne vjerujte svemu što vidite na filmu“? Šta vi mislite zašto su nam to govorili roditelji naši i jesu li bili u pravu? I kome pred izbore za 13 mjeseci vjerovati? Nekim filmovima ili stvarnosti oko nas?
***
Čitav život mi govore ne misli, ne misli i ne misli. A ja hoću da mislim! I.. I… I ne samo što hoću da mislim, nego hoću o tome što mislim i da pišem. Hoću! Hoću i tačka. Hoću makar me ismijali i omalovažavali da navodno filozofiram. Filozofirati se mora.