Jedno je sigurno. Ako u nedjelju izborni rezultati ne donesu neke promjene, barem će biti bez svake sumnje jasno i bjelodano da je to isključivo zahvaljujući malverzaciji i namještanju. Naravno, toga je oduvijek bilo, ali ovih zadnjih sedmica, a pogotovo večeras, postalo je očigledno da nekadašnje baje gube tlo pod nogama.
Sjećam se tamo nekad, krajem jula, kad je dodik pokrenuo neku mršavu priču o formiranju komisije za Srebrenicu, kako me nervirao svaki umjereni ili ljevičarski portal koji bi prenio vijest, pa makar i u kritičkom tonu. Više je od besmislenog pričati o tome jer služi samo svrsi kojoj je dodik i namijenio: predizbornom dizanju prašine iz kojeg on i izetbegović izlaze kao pobjednici i vođe svojih nacionalnih torova. Isto kao i referendum za dan RS-a, komisija za Srebrenicu bi bila apsolutno bez ikakvih rezulatata, imala bi legitimitet kod oni koji i bez referenduma/komisije vjeruju u svoju istinu, a bila bi besmislena svima ostalima. Srećom, očito je od referenduma nastupilo triježnjenje širih razmjera jer ta priča nije odjeknula ni u RS-u a ni Federaciji. Otada se sve pitam, gledajući kako rastu pokreti Pravda za Davida i Dženana, šta imaju još u rukavu. Mislim da smo mi svi pomalo strahovali od očajničkih poteza baja kad ih se satjera u ćošak.
Srce mi je večeras puno Banja Luke. Jedan mrtvi momak, jedan opljačkani otac, jedna skrhana majka su učinili ono što sve ove godine građani BIH, razne organizacije i međunarodni uticaji i sudovi nisu uspjeli. To troje su probudili ljude koji su izgubili toliko svoje djece u bjesomučnim divljanjima sitnih i krupnih kriminalaca da su počeli zaboravljati da roditelji ne bi trebali sahranjivati djecu. Probudili su i one sretnije koje su svojoj djeci kupovali jednosmjerne karte jer bi ih radije bili željni nego rizikovali da ostanu u državi kakva je naša. Oni su ponovo dali značenje riječi “pravda” koja nam je zadnjih nekoliko decenija prerasla u svojevrsni oksimoron. Njih troje su oko jednog groba okupili sve one koji plaču nad širom BIH rasejanim grobovima i mezarjima.
dodik nije ni mogao isplanirati nikakvu diverziju za ove izbore koja bi obezbijedila glasove njemu i izetbegovicu. Najviše što je mogao učiniti je da pokuša da osujeti pravdu koju duguje Davidu i njegovim roditeljima. Pokušao je da ih diskredituje. Pokušao je da plasira neku šuplju priču o autobusima koji dolaze iz Sarajeva s lažnim demonstrantima. Izveo je tenkove, napravio je od Banja Luke ratnu zonu, ali ništa od toga nije bilo dovoljno. 40 000 ljudi se probilo do Davidovog trga i odbilo da šuti, da se povinuje, da vjeruje u laži, da prihvata ovu realnost kao neizbježnu. Sa svojih 300tinjak pristalica dodik je večeras pričao o uspjesima SNSD-a i RS-a, ali sigurno je bio više uštiman na onaj drugi skup koji za njegovu vlast ima daleko veće posljedice.
Slično tome, dok demagogija i dalje predstavlja temelj vlasti izetbegovića i čovića, ljudi i u Federaciji počinju postavljati prava pitanja, tražiti pravdu za Dženana, za Denisa, za Selmu, za Editu i još mnoge druge. Traže odgovornost za svoje muke. Konačno počinju shvatati za šta služi politika. Da ne plaćaju porez da bi im neko pričao o jedinstvu i nacionalnim interesima, nego zato da ne moraju podmićivati doktora kad odu u bolnicu i kopati po kontejnerima kad se penzionišu. Da im djeca mogu nešto napraviti od sebe u toj državi, a ne da bježe glavom bezobzira ne samo radi karijere nego da ne bi završili kao David, kao Dženan.
Vjerovatno je preoptimistično očekivati drastične promjene na ovim izborima. dodik i izetbegović imaju svoje načine da dobiju glasove i bez pristalica. Samo zato što je Boriša Falatar daleko obrazovaniji i sposobniji, da ne kažem pošteniji, ne znači da će izblijediti čovićev patriotski sjaj. Ali stvari se mijenjaju. Otvaraju se nove mogućnosti. Ljudi počinju razmišljati, povezivati, uviđati moć pojedinca. I to “naši lideri” dobro znaju.