Nema kineskog dućana ucrtanog u srce Baščaršije. Gurnuti u geto, naši azijski sugrađani još mogu osjetiti svijet kako diše, ali pomjeriti se s „mrtve tačke“ u praksu ljepote razlika kojom gospodari nacija nadahnjuju čeda u kolijevkama, poput glavobolje je koju neko nosi od rođenja. Svi, sada već pomrli, članovi prve izvidnice koju je kineska vlada u Jugoslaviju poslala prije više od četrdeset godina, nisu mogli da ponesu dobre povratne informacije, jer i prijeratna politika ovih prostora, nije baš bila otvorena drugim, azijskim narodima.
Iz pokrajine Yunnan, Čang E je donijela skupocjenu mjericu Čaja koji cvjeta, a čiju popularnost je uzrokovao blagdan “Chongyang”, tokom kojeg bi cijelo kinesko društvo trebalo da iskazuje pažnju i ljubav starim ljudima. Odvratno. Uljepšavati sliku planski. Ali, Čang E je bila ozbiljna, pa je cjelodnevno uvezivala listove i cvjetove u malu kuglicu, koja bi se, kad bi ju zalila vodom, na oči klijenta rastvorila u divan mirisan cvijet.
– Moja se nije otvorila, dobacio je čovjek, hoću drugu.
– Jeste, ja vidila, odgovorila je Čang E.
– Što lažeš?
– Ne, cvjeta u vodi. Pogledaj!
Čovjek se namrgodio, i bez posebnog razloga, zamahnuo i oborio malu porculansku šalicu, koja se, nekim čudom, nije polomila. Tako je Čang E zatvorila malenu čajarnicu, i odvukla me napolje, na ulicu. Protiv svoje volje sam protrljala uši prljavom umirućem psu, dok je šapama škripao po zaleđenom trotoaru. Čang E je rekla nešto kao: „Taj čovjek je upropastio moj posao do kraja života.“ „Ne moramo o tome“, ja nisam rekla, već sam navukla šal na lice, i razmišljala o životu, o tome kako život na esperanto jeziku zvuči kao da nekog stalno udaramo u stražnjicu.
Photo: StreetArtUtopia