Hodam po vodi. Osjećam je na svojim tabanima, golica me polagano. Mazi. Prijaju mi vodeni prsti koji se polako ukalupljuju sa mojim tabanima. Možda će mi i koristiti, možda prestanu biti ravni. Možda postanu krivi.
Više od golicanja me fascinira beskrajnost koju vidim ispred sebe. Nema granica, samo voda. Okean, biće, beskonačan okean i iznad mene beskonačan nebeski svod. Polako koračam i osjećam lagani vjetar koji me nosi. Prepliće mi se kroz moje guste pramenove tamne vlasi. Osim njih, sve drugo je poprilično svijetlo.
Pitam se, šta li je iznad, gore? Ne vjerujem da je i gore. Od dna ne može biti, od zemlje nema višeg zla ni goreg zatvora. Ali ne želim da narušavam mir sa mislima u zatočenistvu. Hoću još malo da osjetim slobodu.
Hodam. Korak… Dva… Na dohvat ruke mi je. Vidim u svjetlosti još jače svjetlo. Neko Sunce koje grije pored ove naše užarene zvijeze sa ustaljenim imenom ‘Sunce’. Volim te otvore, te slobode, mašte. Koliko u njima čovjek puni svoju dušu… Koliko zaživi novim životom. Isto onoliko koliko to nije u stanju ni da pokuša da ostvari na crnom tlu, među par zidova i milione zavidnih para očiju. Između limenih okova lifta. Tu se gušim onoliko koliko sada dišem. A dišem punim kapacitetom svojih pluća. Uzdah i izdah.
U jednom uzdahu ponesem na svoje (disajne) puteve svu svjetlost i mladost i duh onostranog, i trudim se da izdišući, kao analizom i sintezom pročistim i izbacim iz toga po koji crv tame. Tako da mi duša ostaje da svijetli pored ovog drugog Sunce koje bi moralo biti prvo jer nije zvijezda. Jer se ne osjeća kao obična viša temperatura na koži. Ono grije dušu i hladi, tako da nikad ne prestajemo da otvorimo srce za ljubav i zatvorimo za bol.
Kao da je proljeće, kao da se sve rađa, kao da sam zaljubljena.
Volim ovu vodu, ovu svjetlost, ovaj beskraj i neograničen svemir u meni ograničenoj sa malim smrtnim tijelom. I u njemu je voda. Ta ista voda koja obožava Betovena. Obožavam ga i ja. Ona voda koja voli Mozarta i duhovnu muziku. Ona voda koja pamti, reprodukuje, osjeća i postaje neraspoložena kad čuje neumjesno upotrebljene note u modernoj nasilnoj muzici. Ona kojoj smetaju te cijevi u koje je zarobismo i koja negoduje postajući drastično lošijeg kvaliteta. To je voda koja nam čisti tijelo i obraz i pokušava isprati dušu, i od koje nam zavisi da li ćemo sutra da dočekamo novi dan.
I sad hodam po njoj. Ne da bih pokazala da sam nadmoćnija, ne da bih je gazila, već da bih dopustila da mi omota dušu svojom vječnošću. Jer, ne postoji li ona oduvijek? Prije nas i prije svih? Jedino je taj nebeski svod i svijetlost njegova prethodila njenom rođenju.