Prva asocijacija na pomen vip lože i vrućeg, ljetnog dana mi je tenis. Zamišljam mlade dame sa bijelim šeširima širokog oboda kako mašu lepezom pored gospode koja zainteresovano, ali opušteno, posmatra meč i kontrolisano aplaudira, bez pokazivanja ni prevelikog oduševljenja nit razočaranja. Gospodski.
No, ovdje je riječ o drugom eventu i vip loži. Naime, organizacija ovog eventa povjerena je gospodinu Harisu Pašoviću, uglednom bh režiseru, kojem su “potpuno odriješene ruke da osmisli protokol i ceremoniju” ni manje, ni više nego za dženazu žrtava genocida Srebrenice koje će se ukopati 11.jula ove godine. Osebujan, ekscentričan, kakvi pravi umjetnici obično jesu, on se dosjetio da izgradi VIP ložu za najvažnije zvanice. Jer, važan je ovo događaj za Bosnu i Hercegovinu i dolaze ugledni gosti iz inostranstva. Treba poslat lijepu sliku svijetu sa snažnom porukom da se nikad nikom ne ponovi, da se nikad ne zaboravi i slične bitne fraze.
E ne znam kako je zamišljena ta VIP loža (osim što je postavljaju sa strane mezarja, valjda da se zvanice koje su došle džipovima ne miješaju sa oznojenom ruljom koja je došla autobusom ili pješke s drugog kraja Bosne), al s obzirom da je umjetniku prepuštena sloboda da radi kako hoće, mogao bi je namaštati ovako npr: ugledni gosti, prema protokolu, crvenim tepihom koračaju do vip lože, mašući rupčićima ucviljenim majkama Srebrenice, i u kameru, naravno. Smještaju se, svako na svoju stolicu sa naslonom, uz koju stoji i stalak sa pićem dobrodošlice (ili barem dva na izbor), kao i malo meze, čisto da se nešto prezalogaji prije ručka, a i iz dosade, možda. Na stalku je još i dvogled, ako uvaženi gost poželi da zumira suze. Mogla bih ja ovako namaštavati još dugo, krenulo me, ali neću. Jer, mogu maštat i drugačije, ovako na primjer: na ulazu u Memorijal svako dobija bijelu mantiju (s kapuljačom!)koju mora obući ako želi prisustvovati dženazi, ne razaznaje svoj svog (ili svak svakog gleda ko svog), svi se miješaju kao da su jednako vrijedni, skrušeno ispraćaju nečije nevine očeve, djedove, amidže, sinove, komšije, unuke na svijet na koji se ionako ide praznih ruku. Ići zemljom, stojati na zemlji, pognute glave, misliti na svoje najmilije i – saosjećati. No, premaštah ja.
Mali smo mi narod, pjesnik bi rekao prkosan, al ja nisam pjesnik. Ja bih rekla – dodvoran. Podilazimo velikima, stidimo se svojih. Zato i jesmo mali. I jadni, da prostite.