„Gdje ćeš varati državu“ – baš tako mi je odgovorio jedan slovenački poduzetnik, kada sam mu jedne prilike predložio da nešto odradimo i „na crno“, da utajimo malo poreza, pa da nam obojici bude bolje.
„Pa znaš li ti odakle nama škole, bolnice, pozorišta, sportski tereni, asfalt, vjerski objekti? To sve koristim i ja i žena i djeca, pa će poslije i unučad i praunučad. Zar da varam državu koja mi je sve to priuštila? Da pravim budalom sve one koji redovno izmiruju svoje poreske obaveze? Ako misliš ozbiljno, onda nemamo o čemu više pričati, možeš odmah „nazaj“ u svoju Bosnu“.
Našao sam se u neobranom grožđu, nemam kud, pa se počeh vaditi – ma šalim se, gdje ću tako nešto i pomisliti. I kada sam vidio koliko se ona zajapurio i naljutio i kako je sve to lijepo i argumentovao, došlo mi je da predložim da se kod njih još i povećaju porezi, da država dobije još više, kad zna gdje će te pare korisno upotrijebiti.
Odradismo mi legalno taj posao i platismo sve dažbine, ali meni poslije, po povratku u Bosnu, bi žao što uplatih porez svojoj Republici. Probao sam zapaziti pomenuta dostignuća i kod nas, bacih pogled na sve strane, ali na asfaltu rupa do rupe, zatvorene fabrike, oronule škole… Jedino blistaju crkve i džamije i ima ih dva puta više nego prije rata.
Kod nas je odavno bilo glavno kako prevariti državu, ne znajući da tako, ustvari, varamo ponajviše sami sebe i svoja pokolenja…