Kupim 500 grama „zlatne džezve“ i još nekog voća, te se uputim staroj koni Zumri na Bajram. Smrt joj često pokuca na vrata, a ona u šali kaže da nije kod kuće. I tako se smrt često vrati. Valjda zbog čiste savjesti, kaže da je nije strah smrti, nego bolesti. Poslala kćerka Sakiba iz Njemačke čitavu apoteku lijekova, pa mi vadi punu vrećicu da joj „rastumačim“. Ništa specijalno, klasični antireumatici za uspavljivanje boli. Dok se mlađarija Bajramom raduje bajram-banci, starci prave rekapitulaciju života, pričaju o čitavom porodičnom stablu, i vazda na kraju pomenu smrt. Ko god doživi duboku starost na Balkanu, neminovno je da doživi i dva rata. Ona preživila oba. Veli da joj je onaj „Titin“ bio draži, gluho bilo. Čuj, draži!? Ali kad mi ispriča priču, na kraju shvatih da je bila u pravu. Rođena i odrasla u seoskoj idili, gdje su prednjačili rad i radost, neopterećeni svačim zbog blaženog neznanja, nisu znali ko s kim ratuje i zbog čega. Samo su znali da su na ovim prostorima postojale tri vojske (Ona kaže tri, a mislim da ih je bilo i više). Bili su Partizani, Četnici i Esovci. Žene i djeca su vodili normalan život, a muškarci su se krili. Krili se, jer nisu znali kome pripadaju. Bilo je pojedinaca koji su znali kome pripadaju, ali nisu to javno iznosili u strahu da ih ne pogube oni drugi ili treći. Pogan smo mi narod. Jedino je kod nas na Balkanu normalno da se o okupatorima (Nijemcima) govori sve najljepše. I to je fakat normalno. Jer, nije nas okupator ubijao, ubijali smo sami sebe. Nijemci su došli na konjima, kroz šume, iz pravca Teslića. Bili su nevjerovatno pristojni, pozdravljali su seljane i išaretom molili za nešto hrane. Nije bilo mesa u kući, pa je sestra Hedija napravila puru sa dosta kajmaka. Kada su jeli, zahvalili su se na gostoprimstvu (išaretom-u tom vaktu niko nije poznavao njemački), i produžili su dalje. Istina nije ono što je partizanska historija pisala. Nijemci nisu pljačkali privatnu imovinu, nisu palili kuće, nisu uznemiravali seljake, ili nedaj Bože, kao u zadnjem ratu, silovali nekoga. U njenom selu Nijemci su bili krajnje pristojan okupator, vrijedan poštovanja. Divne su one njihove njemačke marke što ih je suprug Mehemed donosio iz dalekog Kelna, divni su i ovi današnji penzijski euri, s kojima se lakše dočeka Bajram. Nijemci su divan narod. A mi, nek nam je Bog na pomoći!
