Od izbora do izbora ova zemlja mala se pretvori u poligon paradoksa. Kada bi već hiljadama godina sretno upokojeni „ otac paradoksa“ Zenon iz Eleje uskrsnuo na ovim našim prostorima, okrenuo se oko sebe i vidio na šta liči ova brdovita bara prepuna luđaka bez košulja, siromaha čija su usta puna krilatica o tome da su baš oni odabrani narod, dok im trbusi opasno krule i žele pošten obrok, onih koji se kunu u ljubav prema domovini/državi/otadžbini, a prvim prevoznim sredstvom bi zbrisali odavle (da, baš odavle, na to sam mislio), ne bi ni trena razmišljao nego bi tražio da ga vrate dva metra pod zemlju. Jer paradoks koji on poznaje gubi svaku bitku sa paradoksima naše stvarnosti. Zato bi radije odabrao povratak među mrtve, nego da ovdje gubi živce, pamet, dane, godine u besmislenim raspravama što se vrte ukrug. Elem, nisam namjeravao napisati ovako dugačak uvod, ali morao sam jer samo tako se može objasniti ono što se dešava u ovoj državi, ali što opet neće biti glavna tema ovog teksta. Volim lutati među temama, koje ipak imaju zajedničku nit, ostavljenu čitaocima da je pronađu, svako za sebe.
Vidim da su se strip junaci naše noir stvarnosti, Gingerbeard i Big Mile opet nešto pokačili oko toga ko ima veći…ovaj… kredibilitet da odlučuje hoće li biti novih linija razgraničenja, mrtvih glava, manje parkova i više grobalja/mezarja, hoćemo li priznati jedne, ali nećemo druge, gdje staviti granice i ljudima u glavama napraviti mrtve stanice bez budućnosti? A budućnost je ovdje, već odavno. I to kakva. Ako ćemo se prikloniti Elonu Musku i Stephenu Hawkingu, ne baš dobra po čovječanstvo. Po Marku Zuckerbergu divna, umjetna inteligencija je tu da pomogne ljudima. Danas ili jučer pročitah da su takva dva AI bića uspjela međusobno komunicirati, čak stvoriti zajednički jezik. Zastrašujuća pomisao. Evolucija AI mašina. De(evolucija) političara na brdovitom Balkanu. U tim trenucima se bacim u razmišljanje o vremenskom sukobu, prošlosti i budućnosti i kome će se ko prikloniti? Zamislim ove naše kako pri susretu sa inteligentnim robotom (iako AI nisu roboti kakvim ih većina zamišlja, zbog jednostavnosti ću ih tako označavati), koji uzgred rečeno ima solidnu memoriju i znanje o historiji ljudskog roda i gluposti koje je počinio reaguju ovako: postave ga ispred neke komisije za ustavnost/konstitutivnost i obaspu salvom pitanja o porijeklu i njegovim namjerama, jer kao šta on ima tražiti u BIH. Tu se vjerovatno sve završava jer njemu riječ porijeklo ima sasvim drukčije značenje, genetika i geni su za njega samo naučna definicija koju vezuje za mnogo dublje procese u ljudskom tijelu, evoluciju, budućnost. I jadnik se već u startu zajebao. Jer bez čageta o svom porijeklu on je niko i ništa za tu komisiju, samo mašina. Ali ne zna da pitanje o porijeklu za ispitivače znači SVE, na osnovu toga oni će odrediti tvoj genetski kod i ubaciti te u neki od tri (ove ostale po ko zna koji put niko ne šljivi) rezervata gdje su slični tebi, da tamo truhneš i propadaš, bez da je ikoga briga o tvojim kvalifikacijama i znanju, vjerovatno mnogo većem od svih njih koji te propitkuju, zajedno. I dok ti pokušavaš spoznati šta ti LJUDI od tebe žele (ionako ti nema povratka), oni odjednom počnu da naglas razmišljaju o tvom porijeklu. I spominju neke bošnjake, pravoslavce, hrvate, srbe, muslimane, katolike, pitaju ko ti je mama, ko babo, ko dedo, ko ti je sa očeve strane đed ili baba, odakle su tvoji, odakle ti je majčino porijeklo…Tako unedogled, oni zasipaju, rešetaju pitanjima, a ti procesiraš petabajte informacija i pokušavaš dokučiti šta od tebe žele. U svom tom traganju vidiš raznorazne slike i imena, mješaju se kraljevi i sultani, neki Kulin, Sava, Zvonimir, iskaču slike konjanika i mrtvih glava, razularenih rulja i žena koje plaču, djece koja besciljno lutaju poljima, vidiš zastave i polja bijelog ili sivog kamenja, pa onda opet iskaču neka imena druga, Ante, Dražo, Muhamed, pa onda opet neki bradati ljudi (tu na trenutak tvoja memorija zaštopa jer ti te bradonje uvijek izgledaju isto, ali godine i one šare na haljinkama koje nose različite kako vrijeme prolazi), pa onda opet slike žena i djece, opet nekih papira, potpisivanja, grljenja, zabadanja noževa u leđa, smijeha i pijančenja, trgovine. I naš drugar vrti, vrti, računa, traži odgovore, ali ne ide, kakogod okrene uvijek se na jedno svodi: ovi ljudi meni svi isti, isto rade, isto misle, iste budalaštine prave, tuku se i ljube u isto vrijeme. Njegov elektronski mozak to ne može shvatiti, njemu ništa nema smisla. I naravno šta bude? Dođe do preopterećenja, ipak i on ima svoja ograničenja i jadnik se samo ugasi. Poskaka naša komisija sa stolica, ali džabe. Nemaju oni znanja da bilo šta učine, niti za njega, niti za bilo koga drugog. Zgledaše se, ostade tajna njegovog porijekla nepoznata, šta sada s njime? Ko će imati prvi čast da kaže da je ovaj robot bio prvi od roda našega takav kakav jeste, ali da su njegovi preci bili od jednih, drugih, trećih, petih, desetih, hiljaditih i da je on njihov potomak? Svi bi da on bude njegovog naroda roda, svi bi da ga prisvoje. I dosjeti se jedan od njih: hajmo ga otvoriti, mora imati neke žice, pa ćemo po boji žica znati čiji je. Jesu li žice zelene, crvene ili plave? Jesi pametan, reče neko iz gomile, kako se toga nismo ranije dosjetili. Jer ipak, njemu su žice ono što je nama krv, ona nas održava u životu, određuje naše pripadanje našima, čini nas superiornijima u odnosu na druge. Jedan reče, svi se složiše. Otvoriše oni žrtvu, kada tamo silno iznenađenje ih dočeka: ni žica, ni provodnika, ama ničega. Samo nesto crno, pravougaono sa metalnim nožicama. Haman kao mehanički insekt. Tako je neslavno završio naš robot u BiH, zameo mu se trag. Jer ako ne pripadaš ovima ili onima, nisi vrijedan pomena niti spomena. Ne postojiš, zaboravljen si, tvoje ne(postojanje) ama baš nikoga ne dotiče.
Eto tako nekako zamišljam šta bi bilo da dođe do takvog susreta. Žao mi je našeg drugara ako bi se našao u takvoj situaciji, jer niko mu ne bi imao pomoći. Zašto? Pa zato jer gledajući nekako u prošlost, nismo sposobni (i da, govorim kolektivno) sami sebi pomoći, kamoli tamo nekome iz budućnosti. Sami sebe smo osudili na nepostojanje iste jer izgleda uživamo u noir svakodnevnici naših života. Mazohistički se ponašamo prema svakom danu, odlukama, izborima, odnosima prema drugim ljudima. Što koriste ovi poput Gingerbearda, Big Mileta, Lovatora i horde njihovih istomišljenika da taj mazohizam evoluira u sadizam kako bi se naše patnje povećale. Proporcionalno njihovom užitku.
I dok ostatak svijeta gleda ka zvijezdama i tajnama kosmosa, mi ovdje kolektivno puzimo kroz život, glava zabodenih u pijesak. Unazad.