Novembarska kisa. Zuti sjaj ulicnih svjetiljki. Pospani trg. Lisce pod nogama, gnjecavo i ljepljivo, skripi. Siva kapa grada. I svo mu ruho sivo. Oblacim ga. Vec uigrano, rukom navike, biram one komade koji mi najbolje pristaju. Siroki dzemper od sjete da me sakrije. Sal od mirisa ceznje da me ugrije. I cizme od zutog mokrog lisca sto zvone nekim tugaljivim D-molskim tonovima.
Opet, vlazna i pokisla, biram istu ulicu. Opet, kao i svaki dan, na Korzu skrecem desno. Koracam, ogoljena i sama, mojom ulicom. K'o da sam se srodila sa njom. K'o da sam i sama postala dio nje.
Ko zna, mozda sam nekad bila njen trotoar. Sva mokra i klizava. Obojena zutosmedjim novembarskim mrljama sto se i sad kriju negdje na kozi. Mozda su mnome prosli koraci tuznih i ucviljenih. Mozda su po meni padale suze povrijedjenih. Mozda se neko okliznuo o moje ploce i tresnuo tako jako da me i sad boli tu, lijevo, na grudima. Mozda su dijelovi nekog srca ostali zauvijek zgnjeceni na mom sivom betonu.
Mozda sam u nekom proslom zivotu bila onaj ulicni ugao od kojeg mozes i desno i lijevo. Pa mi i danas ostala ta neodlucnost. To predomisljanje. Tamo ili ‘vamo. Ovo ili ono. I danas sam ulicni ugao sto pripada svugdje i nigdje. Sto je na sjecistu dvije strane i dva puta. Sto se vjecito trazi i pita.
A mozda sam, vidis, bila i jedna od ovih lipa. Mozda su se pod mojom krosnjom usred ljeta ljubile jedne snene oci. Mozda su se bas tu, na moje stablo, jednog davnog novembra naslonila jedna ledja da ne bi pljosnula dole, u blato, kad su vidjela kraj u jednim ocima.
Inace, cijela ulica me podsjeca na dugu usku bolnicku sobu sa cije su lijeve strane poredani kreveti u kojima leze bolesnici zarazeni istom bolesti. Jesen. Tako je zovu. A bolesnike zovu lipama. Ogoljenih i mrsavih tjelesa protezu se duz trotoara, pruzajuci koscate tamne ruke put nebesa. Iznad glava stoje im svjetiljke. Bacaju tmurnu zuckastu svjetlost na njihova koscata ispijena lica. I svjetlost je bolesna…
Kapljica kise mi pade nasred naocala i prekide tok zbrkanih misli. Zamagli mi pogled. Ulica mi jos mutnija. Skidam ih. I cistim. Da bolje vidim tu zutu ulicu. Zutu sliku u sivom okviru zgrada.
Volim je. I takvu je volim.
Jer tu sam dovrsavala njegove recenice. Tu sam mu pogadjala misli. Svaku do jedne.
Tuda smo setali. Samo jednom. Samo nekoliko koraka. Od onog ugla do prvog skretanja lijevo. Nasa jedina setnja.
Tu mi je rekao cuvaj se. Samo jednom. Samo tada. Poslije je bio onaj stari. Ponosni i gordi cempres sa maslackom umjesto srca. Al krio ga je. Kako ga je samo vjesto krio!
Onda je sutio. Dugo sutio.
Kisa pocinje cvokati sve jace. Nemam kisobran i zurim. A zure i misli. Roje se k'o pcele. I sva sam k'o jedna velika kosnica u kojoj bruji i zuji od zbrkanih misli sto su me svu opkolile.
Bjezim…
Teskim korakom gazim po mokrom bljuzgavom liscu zute ulice. Tutnjim, umrljanim cizmama, po sivim frontovima proslosti.
Nekad, korak je bio tako lak, a ulica tako kratka da sam je htjela produziti. Kao tada. Kao onog dana kad sam hodala kraj njega. Po prvi put. Ukorak s njim. I pricala, bez da se mucim trazeci temu za nastavak razgovora. Bez da ocajnicki ceprkam po glavi trazeci pravu rijec.
Tad su rijeci padale k'o lisce s grana. K'o zuto lisce u zutoj ulici po kojoj zuto gazim i sama zuta. Od jeseni. Od kise. Od sjecanja. Od ko zna cega.
Lipe su sve tuznije. Nebo je sve nize i ulica se cini beskrajno duga.
Ne, ja nisam jedan od njenih bolesnika.
Ja sam otporna na novembar.
Meni jesen nista ne moze…
Bjezim iz te duge bolnicke sobe. Bjezim da joj se opet sutra vratim.