Moji susjedi i komsije i svi prijatelji na ovom kontinentu, mahom anglo-saksonskog porijekla, lijepo se slazemo dok ne dodje Nova godina. To nam je veliki kamen spoticanja. Oni su vec umorni i iscrpljeni od kolaca, jelki, zvoncica, poklona, vracanja poklona, rasprodaja, pa im Nova godina dodje kao zadnji trzaj godine koja im je vec dosadila. U balkansku to glavu ne ide. Mora dan da se provede sa viklerima na glavi, meljuci orahe , sa rukama u brasnu i slusalicama na usima da cujes svoje drage sta ti zele preko Skypa i Vibera. Vec u rano popodne sam sentimentalnom stanju izazvanom vrucinom pekare i promuklim glasovima iz daljina, pa znam da ce proslava koja ce da zapocne u stiklama i sa laganom muzikom ukusnim spanskim tapenadama, poslije druge case vina da se pretvori u ono sto najbolje znamo i iskoci nam iz duse: balkansko-ciganski ritmovi i ruke u zraku. Uz pjesme od naroda koji je odavno zaboravio da pjeva. Postoji ime i za to .