Ana Todorović Diallo, žena koja me fascinirala još pre šest godina svojom energijom i spremnošću da pruži ruke kada sam je pozvala da se pridruži podršci deci bez roditeljskog staranja. Odmah je rekla da hoće, da može i da želi. Sa razlogom u mom telefonskom imeniku pored njenog imena piše Dzek.
Ona svojom moralnom obavezom smatra pomaganje svima onima kojima je to potrebno, samohranim majkama, bolesnoj deci, i deci bez roditelja. Ana je posebno lepa, odlična glumica, piše divne pesme za decu, svoju karijeru usklađuje sa porodičnim obavezama i odgajanjem sina . Kreativna je majka i odan partner . Voli bez strahova celim svojim bićem . Posvećena je svemu šta je dobro i lepo , ona je jedna od onih ljudi koji ovo društvo čine boljim. Stalni je član u kragujevačkom Knjaževsko srpskom teatru u kojem je ostvarila zapažene uloge , o predstavi Sedam se i danas govori jer je jedna od retkih koja se bavi dramatičnim sudbinama sedam različitih žena a koju je režirala je i producirala Šveđanka Heda Kraic Šegren.
Igrala je u prvom rimejku “Ljubavni slučaj” reditelja Dušana Makavejeva. Predstavu Ujka Vanja zajedno sa svojim kolegama odigrala je premijerno 15 februara ove godine a sav prihod otiašo je za lečenje male Teodore.
Poseban povod za razgovor sa njom nije potreban,ona ima šta da kaže,ovog puta će otkriti neke stvari o svojoj karijeri, pisanju drama, o tome kako se prave najlepši čokoladni mafini za decu, šta je ono najlepše otkriti kada se otputuje do Afrike, kako se neguje ljubav u braku, kako u poslu, zašto je važno kuvati na visokim potpeticama, koju je knjigu poslednju pročitala, i još o mnogo čemu.
Olja : Početak studija, profesori, očekivanja…
Ana : U glumu sam skliznula naivno i nespretno kao i većina mojih kolega . Imala sam tu privilegiju i čast da budem u klasi profesora Boška Dimitrijevica. Lično ga smatram jednim od najdivnijih i najobrazovanijih ljudi koje sam u ovom poslu upoznala. Studije glume i moja klasa…To je jedno neprocenjivo iskustvo, mislim da smo osim znanja i glumačkih veština dobili nešto mnogo značajnije i lepše,dobili smo jedni druge. I danas moji klasici, to su moji najbliži saradnici, saborci, moja porodica i moji prijatelji. Sto se samih očekivanja tiče ona su često idealisticka no brzo shvatis da hram umetnosti ima i svoju bordelsku stranu. Neka iskustva i neki procesi rada su nezaboravni i oplemenjujući, drugi pak bivaju jalovi bez obzira na angažman i visinu honorara. Ključno za glumca jeste da shvati da predstavu čine svi njeni učesnici a ne on sam kao jedinka, svako soliranje u pozoristu ruši umetničku celinu i vrednost samog čoveka.
Olja : Spremanje prijemnog, ona jaka sećanja, emocije koje ostaju u čoveku…
Ana : Prijemni sam spremala neverovatno brzo, imala sam dragocenu pomoć ali ograničeno vreme, pesmu sam učila u kolima na putu za akademiju. Nisam očekivala da ću proci iz prvog puta pa sam bila opuštena, možda zbog te moje rasterećenosti koja je svakako uticala pozitivno a možda zbog nečega šta je moj profesor video kao potencijal primljena sam. Sećam se ponajvise moje kolegenice Žozefine koja je plakala nad objavljenim rezultatima prijemnog ispita. Pitala sam je da li plače što nije primljena , “primljena sam” odgovorila je, pa zašto plačes? Prva sam na listi odgovorila je ona i briznula u jos jači plač.. Znala sam odmah da sam upoznala jedinstvenu ličnost.Takve ljude odmah zavolite.
Olja : Uloge koje voliš
Ana : Ja volim. Volim i Čehovljevu Jelenu Andrejevnu i Šekspirovu Hermiju , volim i neke svoje manje role kao na primer majku Branka Ćopića u predstavi “Bašta sljezove boje”. Mislim da kao i svi glumci najviše vezujem emocije za one predstave gde je ekipa dobra a atmosfera prijatna i kreativna.Gde ima mnogo smeha i dobrih namera.
Olja: Radila si sa Italijanima, da li ima razlike između rada sa inostranom produkcijom i naše ?
Ana : Naravno, nivo profesionalizma je nemerljiv, kao i budzet. Mi smo napravili mnogo sjajnih pa čak i kultnih predstava i fimova uz pomoć dobre volje, jako malo novca i mnogo vere u to šta radimo ali sa druge strane u neke “Titanik” projekte uloženi su milioni . Materijalna ulaganja u umetnost nikada nisu garantovala odličan kvaltet dela . Vrednost ishoda jeste vrednost koju umetnik mora da uloži. Oni koji odlučuju o raspodeli budzeta za umetničke projekte na žalost nisu konzumenti umetnosti.
Olja : Na kojim projektima sada radiš?
Ana : Početkom novembra beogradsku premijeru u ustanovi kulture Vuk Karadzić imaće predstava “Treznilište” u režiji Stevana Bodrože a rađena je po dramama Nikolaja Koljada. Ova predstava je rezultat saradnje čak šest gradova iz Srbije. Osim moje malenkosti u predstavi igra još deset sjajnih glumaca pa izvolite.
Olja : Gluma, strast, rokenrol, ples, poezija i petnaestominutni aplauz .Mogu li se odvojiti sve ove stvari jedna od druge, koliko su važne u tvom životu i šta je ono šta izdvajaš posebnim ?
Ana : Sviđa mi se kako si ih poređala, sjajno, eto donekle odgovora na tvoje pitanje, aplauz je na poslednjem mestu a gluma na prvom a između sve ostalo što život čini sadržajnim. Gluma je nekima profesija nekima opsesija, ovi drugi često aplauz drže na pijedastalu a gluma im postaje sluga, naravno poredak jeste i mora biti upravo ovakav kakvog si ga navela.
Olja : Pored karijere koju temeljno gradiš imaš jednu od najlepših uloga,ulogu mame ? Kako je biti mama jednog izuzetno talentovanog dečaka koji je već počeo da glumi,snima reklame i doživljava prve velike uspehe?
Ana : Biti mama ah šta reći, to su neverovatno izdržljiva stvorenja sa nekoliko pari ruku i nemerljivom količinom ljubavi. Dorian ima pravi profesionalni pogled na glumu. Odmah pita da li će njegov honorar pokriti cenu igračke koju želi….Hahhahahha.
Kada je radio u pozorištu njegove direktne partnerke su bile Vesna Čipčić i Danica Ristovski. Dve sjajne glumice odigrale su svoje role maestralno ali kako su i same mame, uvek su držale Doriana na oku. Meni je to bilo dirljivo i na profesionalnom i na majčinskom nivou. Kada sam mu jednom rekla da su mnogi ljudi sa kojima je radio naše zvezde, on je samo kategorično odmahnuo glavom, nemoguće zvezde su uobražene. Dečiji pogled na svet je čudesan kao i sama deca.
Olja : Da li uspevate ti i suprug da budete ravnopravni mama i tata ?
Ana : Tate su super heroji, svi decaci zele da budu jaki i snazni kao njihov tata…Tatama se ponosno pokazuje spust rolerima sa rampe, oni pre toga padovi, razbijena kolena, plač, vika, ljutnja…Neuspesi , e to pripada mamama.
Olja : Kako je Dorijan dobio ime?
Dorian je dobio ime od mame. Želela sam da ima jedno ime od tri koliko ukupno ima, koje ga neće religijski ili teritorijalno obeležiti.
Tata je za njegovo prvo ime izabrao Ali.
Olja : Kako si počela da pišeš za decu?
Ana : Kada se Dorian rodio sve ljude je zanimalo koje je boje, neki su to pitali oprezno i suptilno a neki krajnje direktno ne skrivajući znatiželju, prirodno nadovezala su se i druga trivijalna pitanja, državljanstva, religija, jezika…Tada sam prvi put sela i napisala pesmicu koja je prosleđena u moje i Dorianovo ime na sve adrese naših prijatelja, bliže i dalje rodbine a ona glasi ovako :
“Polu beo, polu crn
Svima sam u oku trn!
NapraviŠe takav svinjac
Kao da sam dalmatinac…
A ja sam jedno dete fino
Boje kao kapućino
I da se zna, nisam stranac!
SRBIN SAM al AFRIKANAC.”
Olja : Pisanje…
Ana : Pišem, to mi je druga nasušna potreba, uglavnom drame. Ne mislim ništa pretenciozno o njima, pišem zato što osećam potrebu za pisanjem, nema neke velike pompe.
Olja : U samom uvodu nagosvestila sam da se odlično snalaziš i u kuhinji, kako praviš one čokoladne mafine za decu koje svi obožavaju da jedu ?
Ana: Čokolada, puter, jaja, malo brašna i mnogo ljubavi…
Olja :Neverovatno koliko zračiš onom detinjskom čednošću, nije planirano ali moram da te pitam da li znaš da igraš školice ?
Ana : Ne, ali sam odlicna u lastisu.
Olja : Da li umeš da voziš skejt?
Ana : Skejt pomalo ali na rolerima sam svoj na svome.
Olja : Zašto je važno kuvati na visokim potpeticama?
Ana : U kuvanju kao i u krevetu bez ljubavi stvari postaju dosadna, svakodnevna rutina. Volim vrtoglavo visoke potpetice, začine i čoveka koga volim blizu sebe dok kuvam.
Olja : Koliko je kuhinja važna za negovanje ljubavi u braku?
Ana : Znate kad nekog zavolite vi polako otkrivate šta on želi, način na koji ga dodirujete, šta ga uzbuđuje, na kojoj strani kreveta spava i kako namesti obrvu kad vas poželi. Tako je i sa kuhinjom, polako upoznajete njegove omiljene namirnice, koliko ljutog je prava mera i koja vrsta sira treba da se nadje na trpezi. Ljubav je grandiozno veliki pojam koju ispunjavaju svakodnevne na izgled beznačajne sitnice.
Olja: Šta te najlakše obraduje ?
Ana : Najviše me radujuju sitnice, čovek nauči vremenom da voli život na drugačijem nivou, osmeh na licu mog sina…Uspeh mojih prijatelja. Kafa, ukradem malo vremena za sebe i sunačan dan. Dovoljno.
Olja : Začini su takođe sitnice koje daju opasan šmek jelima ako znamo kako da ih upotrebimo.Zanima me da li na policama neke začine iz Afrike?
Ana : Naravno. Imam beskrajno mnogo začina. Od mojih prijatelja iz Irana dobijam najbolji šafran na svetu. Kada imam vremena i sama ih pravim, sušim , usitnjavam i stavljam u teglice ili u maslinovo ulje. Začinim obavezno i hranu i život i priznajem umem da preteram ponekad.
Olja : Šta je ono najlepše šta si otkrila dok si boravila u Africi?
Ana : Otkrila sam da su boje na neki način čudesno pojačane, otkrila sam neverovatan zalazak sunca za koji sam mislila da je proizvod nekog dobrog photoshopa i da zapravo ne postoji u realnosti. Otkrila sam mnogo siromaštva i mnogo sreće.
Olja : Da li imaš vremena da čitaš? Koju si knjigu poslednju pročitalaa koju bi preporučila za čitanje ?
Ana : Sve manje, neverovatno ali čitanje je postalo privilegija. Živimo u eri kratkog, sažetog i konciznog. Za svaki slučaj držim na zidu sliku Edgara Alana Poa, Dorian ga jednostavno zove “mamin mračni prijatelj” a knjige na dohvat ruke. Eliota i Zbignjeva Herberta najbliže. Ako nas proza umori, poezija je uvek rešenje. Preporučujem “Sedam Evin kceri” Bryan Sykes
Olja : Da li se nekada švercuješ u gradskom prevozu?
Ana : Često. Ne mogu da poštujem sistem koji ne poštuje mene.
Olja : Voliš tramvaje?
Ana : Obožavam. Poslednje i prve najviše.
Olja : Nameravala sam da te pitam da li čitaš u gradskom prevozu ali u prvim i poslednjim tramvajima se ne čitaju knjige, pa ću ovo izuzeti sa planiranog repertoara. Beograd je nesumnjivo vaš grad . Šta najviše voliš u Beogradu?
Ana : U Beogradu živim skoro dvadeset godina, svoju diplomsku predstavu odigrala sam u Skadarliji u kući Djure Jakšića, u Beogradu je rođen moj sin, u Čuburskom parku je odrastao….Ne mogu reći da nisam Beograđanka, ali ne odričem se ni toga da sam Kragujevčanka ili Gvinejka (imam i Gvinejsko državljanstvo). Volim o sebi da mislim kao o građanki sveta i ako to uvek može da zazvuči kao otrcana fraza. Imam svoje omiljeno mesto u Beogradu ali čuj imam ga i u Amsterdamu i u Nišu. Zapravo skoro sam napisala da sam se uvek branila od pripadnosti bilo koje vrste, nacionalne, verske, klasne ili rasne…U širokom luku zaobilazim osobe koje ističu da im je šesto koleno bilo građansko. Ima u tom isticanju građanskog nečega izrazito malograđanskog.
Olja :Da li imaš svoju kafanu u kraju u kojem živiš?
Ana : Uvek imam tri sigurne varijante, otmeniji restoran za sastanke, prijatan kafić za ženske razgovore i štek kafanu sa niskim cenama alkohola za bliske prijatelje.
Olja : Kada bi sada trebala da napraviš jednu veliku žurku za moje i tvoje čitaoce bez kojih deset pesama ne bi mogla da se ludo provedeš na njoj?
Ana : Evo jedne poprilično šizofrene play liste : Janis Joplin – Me &BobbyMcGee , Nina Simone – Don't Let Me Be Misunderstood , Amy Winehouse – You Know I'm No Good , Frank Zappa – Cocaine Decisions, Freddie Mercury – Living On My Own, Bonnie Tyler – I Need a Hero Nick Cave & The Bad Seeds – Henry Lee , The Doors – Alabama Song (Whiskey Bar), Led Zeppelin – Stairway To Heaven, Queen – The Show Must Go On, Leonard Cohen – Take this waltz, Nick Cave & The Bad Seeds – Henry Lee, Pink Floyd – “Comfortably numb , Liza Minnelli – Life is a Cabaret