OPREZ: Ovaj tekst može sadržavati indikacije na pojavu generacije koja sugerisiše bratstvo i jedinstvo
Koliko god sam se trudila da ne izgubim na oštrini pisanja, nisam sigurna koliko mi je to
pošlo za rukom obzirom na ono kroz šta sam prošla prethodne sedmice, da je Čomski
prošao kroz isto i njegove kritike bi izgledale prozaično. Riječ je o regionalnom kongresu
studenata socijalnog rada u Ljubljani. Prisustvovala sam na mnogo kongresa, u mnogim
zemljama, ali odgovorno tvrdim da je ono što se događalo u Sloveniji drugačije od svega
ostalog.
Tim sastavljen od socijalnih radnika i budućih socijalnih radnika krasi empatičnost,
znanje i aspiracija za rješavanjem nagomilanih socijalnih problema. Ono što je bilo
zajedničko ovom kongresu sa onima na kojima sam ranije prisustovala jeste činjenica da
zemlje bivše Jugoslavije posjeduju velike umove koji mogu donijeti promjene regiji, no i
činjenica da se u takve premalo ulaže pa su oni na koncu prepušteni sami sebi. Na taj
način obično završavaju donoseći promjene nekoj drugoj zemlji. Istraživanje privredne
komore FBiH pokazalo je da je procenat mladih koji žele napustiti BiH 77 % što jasno
govori o apatiji našeg društva. Mediji forsiraju pisanje o prepirkama sa kanala grand
šestorke, portali su puni ponuda za prvomajska putovanja (zaslužili smo eto proslaviti
praznik rada, pregurali smo još jedan mandat tri konstitutivna manipulatora). Ponajviše
jer takve teme privuku kompetentne umove na forumima, koji i za proljetni snijeg nekako
pronađu način da krive jedni druge i jebu si mater međusobno. Ono što javnost ne voli
objaviti su službeni podaci, a oni kažu da je u vremenskom razdoblju od šest godina BiH
napustilo 100 000 mladih ljudi. Po stopi odliva mozgova pretjeće nas jedino Hrvatska ali
ne zbog lošijeg stanja, nego olakšica za odlazak koje ima tamošnje stanovništvo. Godine
zatucavanja u domaćem školstvu nisu dale ideju mladima o tome gdje i kako otići, no s
razvojem tehnologije i dostupnosti interneta sve više mladih umova kupuje jednosmjerne karte.
Druga dimenzija: Put na kongres bez vlastitih vozača
Važno je pomenuti ovaj problem dok pišem o grupi mladih ljudi koji na jednom
studentskom kongresu profesionalnije djeluje na području regionalne saradnje od
Ministarstva vanjskih poslova BiH, pri tom dokazujući da se na kongres može doći i
busem. Koliko god prozaično zvučalo, ovo je grupa mladih koju vodi ljubav, a ne mržnja,
koji imaju potencijal da promijene stvari i koji će vjerovatno, kada vide da im znanje i
vlastiti napor nisu dovoljni da djeluju u svojoj zemlji, otići da čine boljom nečiju drugu
stvarnost. Smatram da je podizanje svijesti društva o ovom problemu kao i poziv na
djelovanje moja građanska dužnost, što ovaj tekst ne čini još jednim bezvrijednim
mozganjem.
Već drugi dan kongresa svima nam je bilo jasno da možemo napraviti velike stvari i
promjene u socijalnoj politici zemalja ex-Yu. Većina problema koje imamo su tu zbog
indolencije od strane vlasti, a posljedice direktno trpe građani u stanju socijalne potrebe i
svaki građanin indirektno. No, ovaj tim sa sobom nosi jednu ogromnu energiju nastalu
kao konsekvencu njihovoj želji da mijenjaju odnose u društvu. Bio je ovo studentski
kongres sa velikom vizijom i planovima za budućnost.
U Zakonu o mladima FBiH i Zakonu o omladinskom organizovanju u RS jasno stoji
kakva treba biti briga države o mladima, ali ko još čita (čitaj poštuje) zakone u BiH.
Prema članu 14. općinska, gradska i kantonalna tijela vlasti dužna su samostalno osigurati
minimum mjera na planu rada s mladima i omladinskih aktivnosti, kao i mehanizme i
kapacitete koji uključuju i osiguranje godišnjih grantova za projekte za mlade
dodjeljujući ih putem javnog poziva s kriterijima, sukladno evropskim načelima u radu
javnih uprava. Unatoč finom prikazu bh. jurisdikcije, predstavnici Univerziteta u
Sarajevu jedini su koji nisu imali punu financijsku podršku na ovom događaju, te su dio
putnih troškova snosili iz vlastitog džepa.
Oni što podstiču na mržnju i podjelu mizantropskom politikom vjerovatno bi ostali
fascinirani događajem koji se odigrao na povratku sa kongresa . Tamo negdje iza ponoći
na hrvatskoj granici zapazili smo bus iz Niša, tu nam je ekipa iz Srbije i ekipa iz Crne
Gore, mi odrasli ljudi, mi Bosanci i Hercegovci trčimo za tim busem, eto da im mahnemo
još jednom, a oni u busu svi na nogama, vozač im je vani i gleda u čudu.
Hodajući sa kongresa do trga gdje nosimo pice za beskućnike, Mateja iz Slovenije kaže:
“Ja sam Jugoslavija, moj jezik je Jugoslovenski.” Ona magija koju smo mi imali priliku
iskusiti u Ljubljani je samo podsjetnik koliko smo toga mogli zajedno, koliko smo mi
slični, koliko smo mi zapravo jedno i svaki put kad Tanja Fajon uradi nešto za svoju
zemlju, sjetite se da je to mogla biti vaša promjena, svaki put kada košarkaši Srbije
osvoje zlato, sjetite se da je to moglo biti vaše slavlje.
Oprostit ćete mi na nostalgičnom tekstu koji je posljedica četiri stvarna dana u priči mojih
roditelja o grandioznoj Jugoslaviji. Tu smo gdje smo sada, ali podjele nam još nisu na
razini stagnacije, barem kada govorimo o Bosni i Hercegovini. Dozvolite sebi da vas
dijele i nastavite u čudu gledati autoputeve Njemačke, obrazovni sitem u Finskoj i druge
zemlje kako nas dostižu i prestižu razvojem, to je sve ono što smo mogli imati, a odlučili
smo da ne želimo imati. Umjesto zlatnih kašika, dobili smo kašike vidovite Džemile, a
vidovita Džemila (za one koji ne znaju) dođe kao Harry Potter bez magije, dakle
marginalna paradigma.
Naredni studentski kongres koji bi okupio ove divne mlade ljude planiran je za Sarajevo,
što je za sada pod velikim upitnikom jer sarajevski studenti nemaju sponzore, nemaju
fakultet koji raspolaže sa dovoljno novčanih sredstava, nemaju volontere koji žele
učestvovati u projektu koji ima intenciju da mijenja postojeće stanje socijalnog rada. Ova
grupa mladih ljudi svakako nastavlja saradnju ne očekujući podršku od strane
Izetbegovića, Mileta, Čovića i njihove arhaične politike, očekuju ih od onih koji znaju
ono što i oni, koji u srcima ne nose mržnju nego ljubav kao oni. Ono što se već sa
sigurnošću može reći jeste da je jedan četverodnevni kongres ujedinio studente sa
univerziteta iz Mostara, Banja Luke i Sarajeva, a vi gospodo Čović, Izetbegović i Dodik
jebite se s tom mržnjom, provalili smo da je to predstava za građane, mistifikacija koja
završava onog trenutka kada se kamere ugase. Sve one koji žele da podrže ovaj projekat,
ove mlade ljude, studente socijalnog rada, diplomirane socijalne radnike, magistre
socijalnog rada i u skorijoj budućnosti doktore nauka, koji imaju znanje i želju da
sarađuju i rade na entitetskim i regionalnim projektima i nakon fakulteta, pozivam da
podrže sarajevski regionalni kongres studenata socijalnog rada 2015. godine.