Polazimo iz Minhena. Mi, Anna, Leo i Nastasja, krećemo put Bosne prije ostalih, ne bismo li i nešto Hrvatske vidjeli. I to najprije palme i more, ništa drugo neće nam tako lako odagnati martovsko njemačko sivilo i podsjetiti nas na nadolazeći ljetni odmor. Ka Zagrebu dakle! Kroz četiri zemlje u jednom golfu i u jednom danu. Ekološki otisak? Ovog puta nećemo biti tako strogi prema sebi i ostavićemo zelenu svijest u drugom planu. Sa Johnom, Paulom, Mickom, Bobom i Gisbertom u zvučnicima vozimo dalje.
Zagreb nas dočekuje mnogobrojnim kafićima. Čudi nas što su puni u svako doba dana. Naš cimer iz hostela, neki Australac, postavlja sebi slično pitanje, donekle s pravom: „Kako uopšte uspiju išta obaviti?“ U Zagrebu se zadržavamo nešto duže jer smo naišli na Muzej prekinutih veza. Hm, zanimljivo, mislimo, i ulazimo unutra. Očekuju nas brojni objekti i svjedočanstva o raskidima. Ok, o ukusima se valjda ne raspravlja. Ali ono što niko od nas ne osporava je jedna druga činjenica. Mogućnost da se oslobodimo od nečeg što nam nanosi bol i da to pretvorimo u izložbu ima oslobađajuće i gotovo terapeutsko dejstvo. Zadivljujuće je pritom što mnoge od ovih priča sadrže u sebi i nešto pozitivno, makar se tu radilo samo o osjećaju da je dvoje ljudi postalo sretnije upravo jer nisu više zajedno…
Vozimo dalje ka hrvatskoj obali. Prve palme i sunce mame nam jedno „juhu!“. Prolazimo mediteranske gradiće, autoputeve, drumove i trkačke staze. Naša zadnja stanica je Nacionalni Park Krka. Pred nama se ukazuju gromki vodopadi i mirisne divlje staze duž Krke. Navale turista još nisu počele pa uživamo na miru i obilato fotografišemo okolinu. U konačištu u susjednom Losovcu naša nas domaćica idućeg jutra dočekuje palačinkama s eurokremom i slatkom turskom kafom. Naš poslednji dan u Hrvatskoj nije mogao bolje početi.
Još jedan brdski lanac dijeli nas od Bosne. Anna suvereno vlada poslednjim krivinama (to što previdi koji znak obaveznog zaustavljanja nećemo pominjati) i eto nas ubrzo na graničnom prelazu. Zbogom EU, zdravo Bosno – al` zamalo. „Greencard?“— pita granični službenik. „Dovraga“, psujemo uglas. Bez važećeg osiguranja nema ulaska u Bosnu. Šalju nas na idući veći granični prelaz. Sporazumijevajući se i rukama i nogama na kraju shvatamo da nam žele reći da tamo možemo kupiti osiguranje za naša kola. „Bitte, bitte, bitte“ — pokušavamo ih odgovoriti našom polučasovnom mantrom. Na tom drugom prelazu lakše se diše, nabavka novog osiguranja za auto ovdje je izgleda svakodnevnica pa napokon imamo dozvolu ući u Bosnu.
Naveče smo već u Mostaru, gradu čija se strašna skorija istorija lako čita u fasadama kuća. Nakon obavezne šetnje preko starog mosta i fotografisanja iz svih mogućih uglova eto nas opet u nekom restoranu za turiste. Muzika koja se tu sluša i nije tako retro kao u Hrvatskoj. Tamo smo čuli Modern Talking, Michaela Jacksona i No Angels a ovdje nas evo već kod Leone Llewis i Kelly Clarckson. Ah, kako muzika lako prizove sjećanja…
Poslednjih smo večeri sebi vrijedno pripremali povrće, misleći kako nas tek od Sarajeva nadalje čeka samo meso, ali eto već u Mostaru na ponudi je šnicla. I to bogatija ponuda: bečka šnicla, pariska šnicla, hrvatska šnicla… Na pitanje u čemu je razlika, konobar nam se smješka i sliježe ramenima. Ok, onda radije bečku šniclu, nju bar poznajemo, a od sutra burek!
Po povratku u naše sobe, natopljene mirisom svježeg peciva i cigareta, opet razgovaramo o glavnoj temi našeg putovanja: mladima i protestima. Kroz razgovor pokušavamo se prema bosanskoj mladeži postaviti kritički i razumjeti njihov potencijal za protest i borbu. Da li je među ovim mladima o kojima razmišljamo, pitamo se, i mladi aktivista koji je, kako kaže Wikipedia, inicirao podizanje statue Bruce Lee-u? Njegova zamisao bila je kako će se sa ovom kung-fu legendom jednako moći identifikovati svaki od pripadnika tri etničke grupe u zemlji. U Mostaru ne možemo, nažalost, saznati ništa više od toga o mladima i lokalnim protestima ali to samo uvećava naše uzbuđenje i očekivanja zbog studijskog putovanja koje nam počinje u subotu.
Anna Emil i Nastasja Ilgenstein
* Anna i Nastasja dio su grupe stipendista Heinrich Boell fondacije na kratkom studijskom putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu od 21. do 29. marta ove godine. Putovanje je organizovala radna grupa stipendista ironičnog naziva “Divlji Istok” koja se unazad nekoliko godina bavi političkim i drugim temama vezanim za zemlje istočno od Njemačke. Prošle i početkom ove godine fokus radne grupe je na Bosni i Hercegovini a povod nije bila samo dvadesetogodišnjica od prestanka sukoba nego i niz nedavnih protesta u zemlji. Glavna tema grupe jesu upravo mladi i protesti a osim u Sarajevu sa aktivistima, aktivistkinjama i organizacijama iz BiH u narednim danima srešće se i razgovarati i u Tuzli, Banjaluci i Prijedoru. Originalne postove na njemačkom i engleskom možete naći na blogu grupe: https://exitorvoicebosnia.wordpress.com/