I nemoj …kad sve prođe reći ,,a moglo je bolje,,
Jest al‘ u klincu. Tavoriš život kao razvučenu glistu zgaženog repa više od dvije decenije sav nabrekao od kiše metaka koja ti još uvijek zvoni u glavi i ako je rat davno završen.
Pristaješ al‘ ne u pristaništa, već u šablon koji je iscrtan i nametnut unezvjerenom društvu koje je, boreći se za predjele i slobodu, postalo zatvorena kutija prilično bijednog sadržaja.
Ustaješ, oblačiš se, raspremaš u radnu odjeću, odrapiš sve prekovremene satnice poklopljen slonovskim ušima jer imaš posao. Kad dođeš kući iza škripave vratnice čekaju te svi a niko te stvarno ne treba.
Kupuješ al‘ ne stvari, već samo prstohvate osjećanja, osmjeha, i ljepote i uzalud daješ sebe.
Ismijanom, ostanu ti samo slane rane i slonovsko odlazeće dupe od tuđe dobrote.
Prodaješ a nigdje ništa ne naplaćuješ dok se đavli oko tebe baškare loveći ti suze izdajice. Izigranom, ostanu ti samo ruže ,,sa dva smiješna trna,, da te bodu u predjelu gdje si jednom srce sanjao.
Gubiš rođene što predano i redom odlaze da se poklone zvijezdama, pa se poslije godinama liječiš hvatajući se za tuđe ruke kao ljuljaške, a one te odbace toliko daleko da poslije hodaš sav izubijan i krnjav dok te ima.
Pamtiš samo prve korake, svi kasniji postaju samo klecanja jer više nema kaldrma za tvojih zlatnih nanula.
Ljubiš usnama u koje ti lukave zube zariju, pa poslije sav ispucaš od krvi mraznog decembra koji bi da te trajno nastani.
Daješ i daješ a nikad i ništa ne dobijaš. Na prazne dlanove ne slijeću ni ptice, nit ljepše duše iko razumije.
I nemoj reći…kad sve prođe…
,,A moglo je bolje,,
Da je moglo bilo bi, da je htjelo dalo bi.
Zato imaj sebe takvog kakav jesi, Zgužvanog I Ludog Gatara. Prihvati Cara I Vidara.
Zapravo Traješ Dok Daješ…
I ne pitaj se više čime od sebe da se braniš
Upali radio…Ima nečeg magičnog kad se frekvencije izmiješaju s‘ vinima.
Pokušaj još jednom ljubav da daš…
,,Sve će to, i onako, Mila Moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš…