Svakodnevica… uvučena pod kožu svakoga od nas, ispunjena tolikim djelićima, radnjama, obavezama. Svakodnevno se budimo, umivamo, peremo zube, pijemo kafu ili čaj. Nažalost, u ovom kutku svemira, ispada sa su pravi sretnici oni koji u svakodnevici imaju posao ili doručak.
Dižemo roletne da pozdravimo jutro, bilo sunčano ili ne, razmišljajući više o tome šta ćemo taj dan kuhati za ručak, nego o odlasku u kino ili pozorište sa prijateljima. Nekada, dok sam bila mlađa, za sreću je bila potrebna tek jedna konvertibilna marka ili samo klupa. Na klupama se smijalo, pričalo, maštalo, voljelo, družilo… današnja svakodnevica je malo drugačija, istina, i mi smo veći i sa klupa smo se preselili u iznajmljene ili vlastite, ali pod hipotekom, prostore, a da nismo mogli ni naslutiti da će nam kvalitet života spasti i ispod one mladalačke klupe. Toliko, da mnogi od nas nisu u prilici da rade, planiraju, žive makar djelić sna o kojem su maštali, za koji su učili ili su se borili.
Bezrezervno dajemo ljubav i osmijehe, svima i svemu, a da se od toga može živjeti onda bi, ako ne svijet, onda tek ova mala prćija, bila bolje mjesto. Da smo mi neko. A, nažalost, nismo. Jer, ovdje nije neko ko je čovjek, nego neko ko je lopov, kriminalac, neko ko bi preveslao i vlastite roditelje, samo da ostvari i dobije ono što želi. Ovo nije mjesto za poštene i one koji bi isključivo vlastitim radom hranili porodicu, tek toliko, bez da traže išta preko toga, samo da je zdravlja i da djeca imaju šta pojesti.
Da sam ja neko, otvorila bih kakvu fabriku. Možda fabriku koja bi proizvodila čačkalice, okolo imamo drvne sirovine, barem nam ta roba nije deficitarna. Za početak, eto, ne bismo uvozili čačkalice. U fabrici bi radili ljudi poput moje mame, koji su devedesetih ostali bez posla kao “tehnološki višak”. Tim ljudima bi takva šansa omogućila kakvu takvu nadu u penziju. Jer, uprkos radnom stažu koji su ostvarili, ljudi poput nje, ako napune i 70 godina života, pitanje je hoće li ikakvo pravo na penziju i ostvariti, jer će dotad vjerovatno izaći neki novi zakon, koji će nas obavezivati da radimo do smrti. A ne radi li se ovdje već tako?! Jer, oni rijetki sretnici, koji do penzije i dođu, ona je toliko mizerna da svaki penzioner, ako već nema djecu u Austriji (ili sam nema austrijsku penziju) mora da čisti po komšiluku, čuva dijete ili stariju osobu. Da, svakodnevica je, kao i ja, malo porasla, pa se mora misliti i o budućnosti i penziji, mada me sramota onih godina rada u kojima nisam bila prijavljena. Eto još nešto – da sam ja neko, ne bi se radilo na crno i ljudi bi bili prijavljeni i to ne na onu bijedu od minimalca, da opet ne bismo došli na priču o malim i poražavajućim penzijama, koje donose nedostojanstven život ljudima koji su marljivo i pošteno radili 35 ili 40 godina.
Kako god, svakodnevica je uvijek tu. Spavamo, ustajemo, radimo, jedemo, smijemo se, radujemo, plačemo, brinemo, raspitujemo se – uglavnom za zdravlje i posao, peremo suđe, širimo veš, spremamo, razgovaramo, žvaćemo, borimo se, vozimo – neko bicikl, neko svemirski brod, ljutimo se, mirimo, ćutimo, preklapamo, preživljavamo, živimo, poklanjamo, dajemo, sramimo se, gledamo, donosimo, odnosimo… i tako u nedogled, svakodnevica je uvijek tu, ona ne bježi pred penzionim fondom, nezaposlenošću, siromaštvom.
Boli me kada u svakodnevici pročitam da je neko dijete bolesno, to me potpuno porazi, a još više činjenica koliko novca treba izdvojiti za liječenje. U porodici sam vidjela kako izgleda teška bolest, ali u “ona” vremena. Vremena, koja nisu bila idealna, ali su imala uređen i uvezan sistem, pa se moja tetka iz neke male, skromne Banjaluke mogla liječiti u Zagrebu, a da joj je troškove liječenja pokrivalo zdravstveno osiguranje. I ne samo to, doktor i njegova supruga, medicinska sestra, nisu je samo liječili u bolnici, nego su je primili u svoj dom, da ne putuje na terapiju. Hej!?! U svijetu u kojem bih ja bila neko, ovakve stvari bi možda bile poput malih čuda, ali u tom svijetu bila bih sretna kada bi se ljudi uzajamno poštovali ili makar pozdravljali, pitali za zdravlje. Ne bi se okretala glava pred nemoćnijim, slabijim, ne bi se nekima slijevala mast niz usta i kapala na zadrigle stomake, dok bi drugi prosili za koru hljeba. U tom svijetu bi postojao komšiluk, porodica, nedjeljni ručak. Umjesto vjerskih objekata u svakom naselju, gradili bi se vrtići, škole i bolnice. Ne bi bilo osornih, bezobraznih, nekulturnih. Odlazak u pozorište bi bio obavezan i dostupan svima, ali bi se dolazilo minimalno 15 minuta pred početak predstave, a tada bi se i vrata pozorišta zaključavala. Ne bismo se odricali kupovine knjiga zarad 200, 300 grama faširanog i još poneke kućne potrepštine. Ljudi ne bi radili po 12, 13 sati dnevno plus svake subote, a kamoli ne za minimalac. Planirali bismo odlazak na godišnji odmor početkom godine, a ne bismo se hvatali za glave zbog neplaćenih računa, nedobijenih plata, brige za djecu koju treba liječiti, putovanja na koja nismo otišli. Ne bi nam se zavrtao želudac zbog starog hljeba, koji je bio zakačen za kontejner kada smo išli u prodavnicu, a već po povratku ga nije bilo. Ne bismo toliko prekrajali svakodnevicu i osjećali krivicu ako sebe počastimo nekom sitnicom, ne bismo odbijali pozive prijatelja jer nas je sramota reći da nemamo možda ni za ručak taj dan, a kamoli piće, planirali bismo krečenje, ali i veća renoviranja, ne bi zjapila rupa na kadi, čekajući neka “bolja vremena”.
Sklanjamo pogled sa izloga ako vidimo da nam se nešto dopada, a u istom izlogu vidimo odraz dizalice, iznad još jednog megalomanskog zdanja, napravljenog od krađe i na grbači naroda. E, u mom svijetu toga ne bi bilo, ni tog otimanja hljeba od nečijih usta, ni nabacivanja građevina kako kome padne napamet. Postojala bi naselja puna kuća, onda ona modernija sa novijim zdanjima i radilo bi se po arhitektonsko – urbanističkim planovima i normama, a ne po kumstvu. Pomenuta megalomanska zdanja ne bi “finansirali” političari jer bi političar bilo zanimanje poput svakog drugog i političar bi radio za platu, a ne glasove i malverzacije.
U mom svijetu, ne bi bilo toliko betona, oko zgrada bi sve bilo uređeno složnim radom komšija, koji bi se poznavali i koji bi, po završenom poslu, popili kafu. Oko zgrada ne bi bili načičkani toliki parkinzi i automobili, zgrade se ne bi naslanjale jedna na drugu, nego bi između njih bilo zelenih površina, dječijih igrališta. Mladi bi zasukali rukave i na komadićima zemlje, koje su obrađivali njihovi djedovi, postavili mali plastenik, posadili nešto povrća i cvijeća, uredili neki kontejner ili prikolicu, da se mogu skloniti od kiše, predahnuti. Udisali bi svjež vazduh i ubirali plodove svog rada i ne bi se pitali šta će sutra dati djeci za doručak.
Mladost bi se dijelila na pankere, metalce, rokere, a ne bi petnaestogodišnjaci nosili majice sa likom političara i agresivno urlikivali nacionalističke pjesme.
Ljudi bi koristili bicikl, rolere ili vlastite noge kao prevoz, a automobile bi palili kada idu van grada, na more, u posjetu rođacima ili prijateljima, u obilazak prirodnih ljepota, kojima Bosna obiluje. Kada već spominjem prirodu, naravno da bih uvela ogromne novčane kazne za sve koji prljaju i zagađuju ono što je možda i najljepše u ovom gradu – Vrbas. Novčane kazne bi plaćali i oni koji po ulici bacaju smeće, a posebno oni koji po ulicama pljuju. Obala bi bila uređena, uživali bismo u bogatstvu i ljepoti, koje nam je priroda poklonila i njegovali ga. Kastel ne bi bio tvrđava koja propada i koja će biti renovirana samo ako tu nikne hotel, imao bi galerije, muzej, autentičnu kafanu, turističku ponudu…
Svašta bi tu još bilo, osim tih “luksuza” poput hrane, struje, vode i krova nad glavom, samo da sam ja neko. Ali, za početak, neka svako od nas uredi i očisti oko svoje kuće i naći ćemo se, spojiti. U svakodnevici. Koja bi u mom svijetu možda bila pomalo naivno-idealistička, “srednjeklasna”, ali ne mislim da bi i kao takva bila nešto posebno bajkovita, samo zdravija i normalnija. Sa više klupa za smijeh i planiranje budućnosti, koja sigurno ne bi bila ovako uprljana, gladna, korumpirana i loša kao sada.
Za konkurs “Da sam ja neko”