Mi smo odgajani tako da uvijek sutimo. Mi smo odrasli u takvim sredinama u kojima je sutnja uzdignuta na pijedestal. Nedodirljiva u svojoj velicini. Nesalomljiva u svojoj snazi.
Suti zbog ovog. Suti zbog onog. Suti ovdje. Suti tamo. Suti danas. Suti sutra. Suti njemu. Suti njoj. Suti, suti, suti…
.
Usutkivala nas je mama. Slozio se i tata koji ju je podrzao u njenim lekcijama o koristi sutnje. Usutkivali su nas i djedovi. I nene, navikle da ih u svemu slusaju, bi takodjer potvrdile njihove rijeci. Usutkivali nas svi redom. I tetke i daidze i sva rodbina. I nastavnici i profesori. I ne znam ko nas vise nije ucio toj najvecoj mudrosti. Sutnji.
Suti kad dobijes keca, a znas za dva; suti kad onog slabijeg od tebe hvale samo zato sto se ulizuje, sto sjedi u prvoj klupi i stalno dize ruku, a pojma nema; suti dok nekog tatinog sina za kojega si ti Tesla okivaju u zvijezde, a tebe ni da pohvale.
Suti kad ti predaju profesori koji te smaraju po dva sata, a nista ti ne ispricaju; suti kad ti kazu: ”Pa eto, moze jedna sestica”, a ti noci i noci probdjeo uceci i zasluzio desetku k'o kuca; suti kad ti kasne na predavanje, bez ikakvog opravdanja; suti kad tebi ocitaju lekciju jer si zakasnio pet minuta i to uz opravdanje; suti kad ti povecaju skolarinu; suti kad moras uplatiti stotinu maraka kako bi dobio diplomu iako si vec mjesecima prije uspjesno odbranio diplomski; suti kad moras platiti svaki, i najbezvezniji papir. Eto, jos samo zrak ne placas na onom faksu. A i to da pocnu, nema veze, slozio bi se, presutio i placao uredno svaki udah.
Suti sutra kad dobijes odbijenicu; suti kad ti kazu da nisi zadovoljio, iako znas da jesi; suti, jer sta imas od price, ta nece oni tebe poslusat; sta ti je bolan, ne budi dijete; suti kad se zaposli ministrov sin iako jos nije ni diplomirao ni pripravnicki odradio; suti kad se zaposli on ciji je brat clan stranke; ili ona koja je kcerka nekog ministra; suti jer nemas nista ni od zalbe, ta znas da neces dobiti, kakva zalba, kakvi advokati, kakvi bakraci.
Suti, bolan, samo ce te uzeti na zub i upamtiti, a valja tebi i dogodine predavati papire na isto mjesto; suti kad se direktor pred tobom, koji drzis papire za konkurs u rukama, dogovara sa sekretaricom o steli, bas k'o da te i nema, k'o da si duh, k'o da si nebitan totalno; suti kad dobijes pos'o da ne bi ost'o bez njega; suti kad se izivljavaju na tebi; suti kad kasni plata, suti kad je mala, suti kad je nema nikako; hajde, majke ti, ta bit ce nekad, sta bi da si bez posla, cemu bi se onda nad'o; suti kad dodje sef koji samo gleda kako da te ponizi, suti kad ti naredjuju glupani i budale.
Suti kad te maltretiraju; suti kad je salterusa neljubazna, suti kad je nema, jer je sebi produzila pauzu, suti kad nekom izvadi neki papir prekoreda jer tog nekog zna; suti kad te salju od vrata do vrata koja svaki put uredno poljubis; suti kad onaj sofer busa kasni 20 minuta; suti kad vozi ludjacki, pa bude udes, pa se sav streses i prepadnes; al neka, on je sofer, njemu niko nista ne smije reci, ko bi te vozio da nije njega; suti u bolnici kad ti doktori kazu: ”Ma nije to nista, haj ti kuci”, a ti sutra opet u bolnicu, jedva ziv zbog pogresne dijagnoze; suti kad moras platit da bi te pregledali samo, a kamoli se ozbiljnije pozabavili tobom…
Uglavnom, uvijek i svugdje suti! Suti i ne zali se. Ne svadjaj se. Ne raspravljaj. Kud ces, jadani nisi bio, to? Pa jesi li ti normalan?
Od malih nogu samo suti. Neko te udari na sokaku dok se igras gonje; udari te namjerno, onako kako djeca znaju udariti, bez razloga, tek tako, doslo mu… A kuci ti kazu: ”Ma hajde, sta ima veze, suti, nemoj se svadjati.” A ti si samo htio pricati s njim i objasniti mu da nije fino udarati se.
Sutra, u svijetu odraslih, udare te mnogo jace i mnogo teze, a ti sutis, jer si tako naucen. I kad zelis reci da se ne slazes s necim, ne smijes. Kad se zelis suprotstaviti nekome, ne mozes. A i kako bi smio. I kako bi mog'o? Pobuna bilo koje vrste, pa cak i ona najmanja, za tebe je nesto potpuno novo. Neka sasvim neobicna situacija. Najludji i najvtroglaviji opasni voz na svijetu. Covjek koji se citav zivot boji psa, oci u oci, nasamo, sa jednim. Umjesto voza, biras sigurno tlo. Umjesto da pomilujes psa, ti bjezis. Umjesto da konacno progovoris, ti sutis.
A vidis, mene su roditelji odgojili drugacije. Nisu mi govorili da sutim, pa valjda zato i jesam ovakva. Kad ne bih na usta, onda bih na guzicu progovorila kad mi nesto smeta i kad nesto nije uredu. I danas mi daju podrsku kad god ispravljam neku krivu Drinu. Kad god vodim neki svoj mali rat.
A ja se vodim time da hrabrost nije odsustvo straha, nego samo nadvladavanje straha. Hrabrost je borba sa vlastitim strahom, strahom od pobune, strahom koji su nam usadili odgojem, obicajima i okolinom. Biti hrabar znaci plasiti se, a ipak uciniti ono sto smatras ispravnim. Biti hrabar znaci prekrsiti sve ono sto su te naucili i u sto su te ubijedili, jer znas, duboko u sebi znas, da si upravu. Biti hrabar znaci pricati. Suproststaviti se. Ne sloziti se.
Nazalost, mnogi od nas to nikada nece shvatiti. Okovi odgoja i tradicije su prejaki i ne daju se prekinuti ni najjacim klijestima. Tesko je odvojiti se od tla onome ko nikad nije ni pomislio kako bi samo lijepo bilo vinuti se iznad oblaka.
Mnogi od nas ce citav zivot ostati plasljivi sutljivci. Sutljivi plasljivci. Kako god. Sta god. Moze. Uredu je. Gazi me. Bit cu donji. Nema veze. Dobro je. Suti…