Za ove posljednje četiri godine ljudi su mi postavljala mnoga i očekivana i neočekivana pitanja, vezana za moj poslovni put ili poslovni uspjeh ili poduzetnički prodor ili šta već znam šta… ali jedno se pitanje konstantno ponavljalo. Izgovarali su ga svi: novinari, moje prijateljice, razni dušebriznici, čak sam pozivana i da održim predavanja na tu temu.
A pitanje uvijek isto: Kako ja, KAO ŽENA-SUPRUGA-MAJKA, uspijevam da pored svih svojih obaveza još budem i uspješna poduzetnica?
Malo je reći da me je ovo pitanje, koliko god često bilo ponavljano, svaki put zaticalo u nekom čudu, obješene vilice i otvorenih očiju. I nikad nisam imala spreman odgovor. I ono što bih rekla, najčešće je bilo barem djelomično neiskreno.
I tako u krug. Pitanje se ponavlja, a ja nikad spremna da ga dočekam.
E ovaj put me nije niko ništa upitao. Ovaj put pišem sama – neupitana, da ispričam svoju priču. I ovaj put želim biti iskrena do kraja.
Ni sama ne vjerujem u mit o super ženama i smatram da sam daleko od toga.
Jesam poduzetnica, menadžer, umjetnica, pčelarka i veoma društveno aktivna, jesam supruga i majka, sve to jesam, ali sve to nije nemoguće i nije teško i nisam u svemu tome savršena. Ma nisam ni u čemu savršena. U svemu bih mogla biti bolja.
Prvo želim da ovo sve nazovi sporedno (mada ja tako ne smatram) stavim sa strane, a na prvo mjesto stavim svoju biološku ulogu nazvanu “supruga i majka”.
Supruga se zovem non stop, ali ja nisam neko ko samo dežura i pravi mužu supice i čorbice i čeka da on zatraži čašu vode ili bilo šta drugo. Moj suprug je normalan čovjek, također cijeli život u biznisu, koji ne očekuje da se pred njega (k’o čarolija) servira ručak i da postojanje supruge izjednačava sa postojanjem sluškinje (samo za njega). Obavlja sve kućne poslove i nikad mu ništa nije teško ni mrsko, nego uživa u tome.
Moje kćerke su također normalne djevojke, koje u najvećem broju slučajeva naprave ručak, trude se maksimalno da meni ugode, a nikako da ja pred već odrasle djevojke donosim zdjelice i supice. Već dugo, dugo uopće nemam potrebu da ja nešto skuham. Ni kafu čak. Sve mi prinesu.
Imam i ženu koja redovno dolazi i obavlja neke kućne poslove.
Ja najčešće, kad sam u kući, odmaram, čitam knjige, razgovaram sa svojim ukućanima, smijem se, uživam u bašti ili u pčelinjaku, pišem… Ili jednostavno sjedim sa otvorenim laptopom i pripremam se za naredni radni dan.
Sad, nakon ovih redova, slika o super ženi, jako blijedi. Sad, nakon ovih redova, prilično je jasno kako ja mogu toliko toga da smijestim u jednom danu, kako toliko toga stane u moja 24 sata.
Nisam nimalo savršena, naprotiv, jako sam nesavršena i ne postoji način da sve mogu stići.
Ne mogu sama. Ali uz timski rad, živeći u porodici u kojoj svaki njen član izvršava svoje obaveze, prihvata dio svojih prava, ali i svojih odgovornosti, sve je moguće.