Neznanje je moć! – stoji u Orwell-ovoj 1984-oj koja se spominje ovih decenija češće nego inače. Glupo je reći godinama jer takva knjiga prikazuje globalnu sliku otkako je napisana. Orwell je prorok i sa “Životinjskom farmom”. Kad se ta dva njegova djela pomiješaju kao zelena salata sa limunom, celerom, maslinovim uljem, vinskim octom i prstohvatom soli, dobije se probavljiva smjesa stanja nacije.
Politička struktura u BiH je ništa drugo do životinjska farma doslovno. Životinje na vlasti koje se razmeću ićem i pićem, bahato mlateći rukama za govornicom, deklamuju priče kao da su izašli iz serije “Bolji život”. Vjerovatno ima još onih koji se nalaze na najnižoj društvenoj ljestvici i vjeruju im. Sumnjam.
Odani, klimaju glavom i jedu govna kao iz pjesme Ede Maajke, su oni kojima politički praznoglavci daju marku-dvije da djeci kupe čokoladu i plastični autić kineske proizvodnje. I dok je takvih osigurane su pozicije životinja-vladara.
A šta je sa tim znanjem?
Klimavo je kao i prastara drvena stolica na kojoj su sjedile generacije studenata, ubjeđene da uče ne samo za sebe, nego i za mnoge druge kojima će njihovo znanje pomoći i olakšati život. Te generacije su izumrle. Školstvo inače odumire.
Vlastodršcima je cilj otupiti generacije đaka koji dolaze, intravenozno im upumpavati nacionalno opredjeljenje i vjersku pripadnost. To je važnije nego prepoznati jestive biljke u prirodi, ili naziv drveta pored kojeg prolaze. Nije važno preživjeti, važno je znati ko smo i kojem se Bogu molimo, kad nas životinje na vlasti obraduju novim zakonom koji važi samo za sirotinju. Ili novim porezom otkinu još jedan komadić omiljene čokolade našeg djeteta. A mi smo glupi. Glupi što se na dnevniku pojavi nekakav lik, koji bez ikakvog pardona toliko ponižava znanje otkrivanjem ploče naziva studentskog doma. A mi gledamo i psujemo i plješćemo. Neko se raduje a neko urla od bijesa. Sve to možemo zahvaliti Orwell-u koji nas je fino podučio.
Nedavno sam u konverzaciji s prijateljem i njegovim sinom osnovcem shvatio da smo posve izgubljeni. Naime, u toj konverzaciji dotakli smo se i Meše Selimovića. Njegov sin odmah je upitao: “A šta je on, jel musliman?”. Njegov tata je počeo sa objašnjavanjem a meni se u glavi vrtio veliki znak pitanja: a zašto ovaj učenik osnovne škole nema glad za znanjem i upita svog tatu, a i mene, da mu nabrojimo djela koja je stvorio? I o čemu je taj čovjek pisao?
Postade tako čovjek nebitan u svim sferama stvaranja. Postade bitnije sve drugo osim ljudskosti, pružena ruka jednog čovjeka prema drugom, kreacija i inspiracija. Nestade ljepota stvaranja, lijepe riječi i topline, bliskosti. Nestade sve zbog zaglupljivanja, namjernog omalovažavanja inteligencije i pružanja neznanja mladim ljudima. Zbog ovih koji dobijaju čireve na dupetu od sjedenja u kožnim foteljama, učenik neće doći do pisane riječi ni Orwell-a, ni Selimovića. Dopustiće da se imena izmišljenih narodnih heroja motaju po nazivnim tablama ulica, škola i obdaništa. Dozvoliće nove generacije studenata da ih svinja s Orwell-ove farme vodi dalje u propast, misleći kako je to jedini ispravan put koji njihova noga mora utabati. Jednog dana kada u ruke učenikove dođe djelo pomenutih pisaca biće bezvrijedno, malo komično ali nikako edukativno ili inspirativno.
Već nekoliko generacija učenika je prošlo kroz bosansko-hercegovački edukativni sistem stvaranja poslušnih zombija, nacionalne netrpeljivosti i izazivanja haosa putem neznanja. U taj sistem je neznanjem i hipnotiziranjem roditelja stvoren i fenomen “dvije škole pod jednim krovom”. Ljudske vrijednosti se već sada zasnivanju na tome ko je ko a ne ko je kakav. Ljudi sebi uporno ponavljaju da ipak treba obratiti pažnju ko je kakav.
Nažalost, vremenom sve izblijedi pa i to ponavljanje uskoro neće imati svrhu, jer će se i dalje otkrivati table s imenima vječnih legendi kojima narod duguje izmišljenu slobodu i mir. I ko zna koliko će se motati na tv-u naručene dijaloške emisije sa sjećanjem na žrtve za nacionalni interes, a u odvodnu cijev gurati oni koji su juče dali koricu kruha gladnom i bolesnom starcu.
Znanje košta nekoliko hiljada maraka, isto kao i izlazak iz zatvora. Student je onaj koji uči kako preživjeti na osnovu svoga rada i djelovanja u društvu i okolini. Kriminalac je naučio ili još uvijek se obrazuje u ustanovama za prevaspitavanje u malobrojnim kazneno-popravnim domovima, kako živjeti na račun države i njenih stanovnika koji moraju redovno plaćati porez. Neznanje ovih godina vladavine političke menažerije nas je naučilo da je pošten rad glup, nebitan za društvo i okolinu i inače za preživljavanje. Svojim meketanjem, njakanjem i ostalim sličnim onomatopejama domaćih i divljih životinja, objasnili su nam da podržavaju kriminal u onoj mjeri dok taj kriminal služi za njihovo ostvarivanje ciljeva. Koliko smo mi neuki govori da nismo shvatili nijednu poruku i priznanje koji su nam naši feudalci saopštili. Neznanje je potrebno da bi se vladalo kmetovima.
E, moj George! E, moj Meša!