Znate onaj izraz bacanje u vatru? Zar to nije zapravo naslov života svakog od nas? Hm...
U ovih 25 godina suočavala sam se sa mnogo toga Nepoznatog. I ''u hodu'' učila kako se boriti i izboriti s tim.
Prvi dan osnovne škole. Prva domaća zadaća. Prvi kućni ljubimac. Zvuk prve granate koja je doletjela u moj grad i nagovijestila da će ubuduće sve nepoznato biti nepoznatije, stranije i teže za prevladavanje.
Ja to mogu. Ja TO mogu. Ja to MOGU. JA to mogu.
Korak po korak. Riječ po riječ. Ispit po ispit. Borbu po borbu. Polako i naprijed.
Ne namjeravam unositi bilo šta stručno, psihološko,terapeutsko u ovaj tekst. Svako ima trenutak u životu kada mora odlučiti šta dalje i kojim putem da krene. Čitajući naredne redove pratite svoje misli i pokušajte se pokrenuti, napraviti prvi korak, jer bez njega ne možete stići na odredište, koje sam sigurna da imate.
Znam kako moj organizam, moje srce, moja duša i moj um prerađuju sve što mi se dešava. Naučila sam. Znam kako se radujem. Znam kako se plašim. Znam okus svojih suza i ton svog smijeha. Znam u sekundu šta ću pomisliti, osjetiti i uraditi kada vidim bespomoćnu životinju, drago lice i moguću opasnost. Znam sve što sam doživjela, ali ne znam šta me čeka u susretu sa novim iskustvima.
Šta uopće znači rizikovati? Djelovati kako smatram da je ispravno/potrebno/neophodno? Usuditi se uraditi prvi ono što će neko, vrlo vjerovatno, uraditi brzo poslije mene? Dopustiti mogućnost da pogriješim?
Okruženi smo uvijek istim licima jer se plašimo biti novo lice. Jedemo istu hranu jer se ne usuđujemo probati nešto novo. Idemo na iste plaže jer nam nove nose opasnosti, razočarenja, i ko zna šta još im možemo pripisati u svojim magičnim predviđanjima. Provodimo čitav život sa uvijek istom bojom kose, istom frizurom i istim okvirima naočara. Konobar u našem najdražem kafiću zna šta pijemo i prije nego poručimo. Naši partneri znaju šta je dopušteno i radije nas ostavljaju (ili varaju) umjesto da se usude prodrmati granice našeg svijeta. Hoćete primjer? Lični, jer blog to zahtijeva? Ovog ljeta sam svakog dana svog odmora pješačila 40 minuta do plaže koja meni odgovara. Da, 40 minuta. Ako me ne poznajete, možda vam ne zvuči posebno čudno, ali ako ste ikada pokušali preći sa mnom više od 100m, znate koliko nemoguće to može biti. Zašto sam pješačila 40 minuta, natovarena kompletnom opremom (da, i dušek se nosio na drugi kraj grada, skupa sa pumpom, knjigom, i čim sve ne) i na +42C? Zato što je ta, malčice udaljena plaža, bila moja plaža. Tu sam znala oblik zrna pijeska, dubinu mora i mjesta gdje se nalazi veliko kamenje za koje vežu pedaline, a na koje se penjem kada me uhvati poznati grč domalog prsta desne noge pa se sva ukočim na minut-dva. 40 minuta. U jednom smjeru, naravno. Da li bih to uradila ponovo naredne godine? Da. Jer sam na drugoj plaži u prvih pet minuta nagazila na ježa i provela dan zureći u svoje stopalo i cvileći što nisam otišla na...da, moju plažu.
Tako učimo, tako se uslovljavamo, generalizujemo i maskiramo strahove. Pod plaštom sigurnosti, štitimo se od novog, nepoznatog i opasnog. Izbjegavamo nepoznato iz straha da će to novo biti strašnije, užasnije i nepodnošljivije od onog što imamo trenutno pa čvrsto stežemo poznato i tjeramo nepoznato. Ne damo svoje cipele od kojih dobijemo žuljeve. Ne mijenjamo vrstu šampona iako nam ne vraća sjaj kosi. Ne ostavljamo partnera iako smo sretniji kad nije tu. Ne prekidamo, ne odlazimo, ne mijenjamo. Držimo se utabanih staza, izbjegavamo mrak i čekamo da se svijet promijeni nabolje sam od sebe. ''Drugi će to, ja ću da čekam bolje vrijeme.''
Pa čekajmo- Godoa.
