U New Yorku je 10. i 11.marta održana godišnja konferencija inicijative pod nazivom Načela osnaživanja žena – jednakost znači poslovnu uspješnost.
Glavna govornica je bila Hilary Clinton. Bilo je tu još poznatih imena, ali da ih ne nabrajam. To je nastavak Platforme za akciju pokrenute 1996 godine u Pegingu kojoj je tada dalo podršku 189 zemalja.
Da ne prepričavam cilj i tok konferencije jer je dostupna na internetu. Ono što želim reći jest da marginalizacija žena očito nije problem ovog regiona kako se često tvrdi već je pojava prepoznata i u razvijenim zemljama.
Ipak, za sve treba imati uslove. Jest da nevolje stvaraju borce, ali mogu i ubiti u mozak. U našoj državi je najčešće ovo drugo.
Pred svake izbore od ženskih aktivistica dobijamo pozive da glasamo za žene. Treba li napomenuti da je broj žena i njihova pozicioniranost na kandidatskim listama uglavnom onaj zakonski minimum? Dalje ni pedlja.
Žene tradicionalno slabo prolaze u našoj izbornoj utrci. Zašto? Zato što su malobrojne opravdale povjerenje. Ne bih sada navodila konkretna imena, ali svakako ukoliko analizirate rad žena bilo iz zastupničke klupe ili dok obavlja neku izvršnu funkciju primijetit će te par imena koja su već godinama u opticaju i koja se ističu dok su ostale potpuno neprimjetne.
Opet ne bih da reklamiram, ali po mom mišljenju, bez obzira što se ne slažem sa politikom njene stranke, u Parlamentu BiH najjači zastupnik je upravo žena.
Treba li nam političko osvješćivanje i osnaživanje žena? Treba, ali prvo treba jačati svijest kod tih žena da s političkim angažmanom one nemaju samo odgovornost prema sebi već i prema zajednici, prema ženskoj populaciji. Nažalost, kod mnogih žena strah od odgovornosti uzme svoj danak i onog momenta kad im se pruži prilika da učine nešto više one se povlače nazad.
U našem društvu postoji mišljenje da društveni angažman i lični i porodični život ne mogu zajedno. Kod mnogih i ne mogu, ali ima mnogo onih koje to mogu ostvariti. I da, bez obzira što sam suzdržana po pitanju državničkih sposobnosti hrvatske predsjednice Lijepe naše Kolinde, ipak moram reći da joj se divim. Ima sve ono što ženu čini ženom. Da, moj radni kolega kaže da bi i on zbog onakve ljepotice stavio pregaču ( ovo je iz muškog ugla).
Može li iko zamisliti koliko su truda, odricanja, borbe sa muškim šovinistima pretrpjele ove dvije gore pomenute dame koje nisu pristale da budu samo ikebane već su pokazale da mogu i umiju biti i glavne? Ja mogu. Zato ih poštujem bez obzira što sam suzdržana po pitanju njihovih političkih principa. Možda bi njihovi primjeri mogli potaknuti i druge žene da se upuste u izazove politike. Sklona sam mišljenju da će ih prije uplašiti nego potaknuti. Jer, ta borba je teška i neizvjesna.
E, sad žene moje drage, ravnopravne i neravnopravne, mlade, stare, obrazovane, neobrazovane, zaposlene i nezaposlene šta mi želimo i za šta smo spremne da se borimo?
Za izmjenu imenica po rodovima ili za stvarna, opipljiva prava od kojih se živi?
Borba za rodnu ravnopravnost se ne ograničava i ne završava izmjenom imenica po rodovima. Ja toj modernoj tendenciji izražavanja rodne ravnopravnosti ne robujem.
To neću zbog onoga što stvarno jesam i ja, a i sve žene Bosne i Hercegovine, a te riječi nema u ženskom rodu: borac. I zato neću da govorim u ženskom rodu ni riječ vozač ni zastupnik ni kuhar ni sekretar da mi riječ borac ne ostane usamljena.
Jesam li diskriminisana?
Znam žene koje jesu, ali ja moram reći da nisam. Nisam kao individua, mada kao pripadnica ženske populacije dijelim žensku sudbinu i generalno sam izložena diskriminaciji?
Jesam li ravnopravna?
Ja osjećam da jesam. Opet znam žene koje nisu, ali na svom radnom mjestu, u svom poslu, u svom privatnom životu ja jesam ravnopravna.
Ovaj stav nije popularan. Danas je trend pljuvati na državu, pljuvati na sve što nas okružuje, pljuvati na suprotni spol i zbog onog za šta su krivi i zbog onog za šta nisu. Jer, samo tako možete dobiti svojih pet minuta pažnje kao ugrožena vrsta, neravnopravna, diskriminisana…
Za konkurs