Već duži niz godina pratim komentare na javnim portalima sa naših prostora. Vrlo često se i sam upuštam u komentarisanje. Sve je to interesantno, čak više i od samog članka.
Čitanje mora komentara i pisanje mora odgovora su mi dopustili da dođem do određenih zaključaka.
Prvi zaključak
Imamo more papagaja. Ovisno od stava koji dolazi „sa visine“ imamo ljude koji su spremni godinama isto ponavljati i na sve moguće načine istraživati potvrde toj (njima nametnutoj) tezi.
Istraživane i izražavane (kao i u našoj historiji) ne služi da bi se došlo do zaključka, nego se traže samo oni argumenti koji bi potvrdili već zaključeno i ustanovljeno, (obično) bez dokaza.
Najstrašnije u (svemu) ovome jeste što su oni i pored nametnutih stavova, uvjereni da su to njihovi licni stavovi i zaključci.
Kad ih sagovornik ne razumije ili ne prihvata to što govore ocito se radi o ograničenosti „sagovornika“ i onda se kreće sa napadima na ličnom nivou.
Drugi zaključak
Imamo more ljudi koji su 100% uvjereni da su njihovi stavovi demokratski, antifašistički, humanistički i onda se toliko olako opuste u iznošeniju istih,
da čovjek koji je u stanju zaista prepoznati karakteristike fašizma, ostane bez teksta. Mnogi takvi se suprotstavljaju sagovorniku «fašisti», čak nekad i nadmaše svog sagovornika.
I jedan i drugi napadaju se i vrijeđaju sa psujući jedan drugome balijsku, vlašku i šokačku mater, govoreći kako ih sve treba pobiti, kako su svi isti.
Suviše često se spominje i Srebrenica i Oluja, čak ni Hirošima ne ostane na miru. Naravno da će se svi, ipak, prepoznati u antifašistima, ljubiteljima titovih ideala i dijela, njegovati sjećanje na partizane i druge antifašiste, prisvajajući ih kao svoje i stavljajući u prvi plan njihovu vjersku ili etničku pripadnost.
Sve suprotno onome sto su isti radili i protiv čega su se borili 70 godina prije borili.
Treći zaključak
Zanimljivo je vidjeti da kada su u pitanju stavovi u vezi seksualnih sloboda, homofobije, ulozi žene u društvu, humora, muzike, o opštoj krivici drugih za sve naše nevolje – razlike u stavovima (zapravo) nema! Tu Mujo, Mijo i Mitar jedan drugom nabijaju lajkove, vjerovatno sve završi sa sklapanjem FB prijateljstva, a ne sumnjam da se ponekad čak nađu da popiju koju uživo.
Emocije su tu velike. Jedni od drugih prihvaćaju (samo ono) što je isto. Razlike ne dolaze u obzir. Sve one discipline i pojave koje politika nije uspjela izmanipulisati, iskoristiti za svoje predratne, ratne i postratne ciljeve su i dalje zajedničke, dok sport, određeni filmovi, dnevnici, novine, vanjski prijatelji-neprijatelji, historija, geografija, su teme na kojima nema ni 1% zajedničke. Ekonomija i rješavanje postojećih životnih problema i dalje su tabu tema, članci bez ijednog komentara. O kulturi ne bih ni da pišem, strah me da se to uopšte i ne čita, a kamoli komentariše.
Četvrti zaključak
90% komentatora, nema više od četiri godine osnovne škole. Ovo ipak daje nadu da je rješenje za liječenje fašizma,
ali i stanja ograničnosti upravo u edukaciji ljudi.
Peti zaključak
Dijaspora prednjači u komentarisanju. To se ne može racionalno objasniti, da li zbog toga sto više “vise” na portalima, dok domaći ljudi čitaju papirne novine, da li zbog frustracija, zbog protjerivanja i izbjeglištva, da li zbog želje da budu politički aktivni, a u inostranstvu nisu uspjeli naći prostor za aktivizam ili samo zato što su se produktivniji i pišu više, da li zbog toga što ne znaju sta da rade kad ništa ne rade – ne znam, ali su zaista jako aktivni. Zaprepašćuje činjenica da žive u tuđim društvima, u multi-kulturnim sredinama, uživajući sve moguće slobode njegovanja porijekla, vjere i jezika, a ipak zagovaraju ekskluzivna i “čista” područaja. Besmisleno do neba, ali uvjereni u to toliko da već decenijama istrajavaju na ispravnosti ličnih stavova.
Nastavlja se…