Snenost

Negdje u dubini rijeka srca moga,

Nađoh oči snene;

I sve na njih sjeća,

I u svemu ih je-kao uspomene.

Ali ja ih ne znam!

Ali mira nemam dok me zovu tiho

Da sa njima venem…

Kakva je to neman!?

Kakvo je to zlo što mi dušu steže,

Što mi dušu gnjavi, stiska,

U čvorove veže!?

Na grudima kamen srce bolno pritiska.

Nek’ boli još jače!

Popustati neću.

Samo ću im, nekad, zapaliti svijeću.

Možda tad me puste oči krupne, snene,

Da u miru sanjam.

I dok tako sama,

U mrkli mrak blenem,

Ne daju mi mira…

Tereta mi mnogo,

Kroz rane mi samo

Žalosno vjetar svira.

Ne, to je oluja!

Zbog očiju snenih što se gube sada.

Ne idite, moliću.

Zbog usnile ljubavi suza s’ lica pada.