Gledam mlade ljude kako izlaze iz bolnice sa nalazima u rukama. Gledam i stare ljude kako to isto rade sa nadom da će ih neko spasiti smrti. Mladi jadnici tragaju za lijekom koji nemaju u svjoj šaci, lijekom koji im je samo u stranačkoj sljepoći diktatorskog vremena koje im nudi obične stranačke doktore. I doktor je partijski poltron. On ne zna medicinu već privrženost režimu. Jad oligarha jedne ustaljene provincije. Kontrolišu se i vade nalaze koji im se očitavaju 100 kilometara dalje u Livnu. Njihovi beskrupulozni leševi od doktora, ti stranački plaćenici su jedino uspjeli da im obezbjede smrt u rukama neprijatelja. Kuneći se u stranku i obećano sutra, obećali su sve što su imali, brojeći krvna zrnca pojedinih kolega iz druge vrste ptica. Ulizištvo jednima, a podvižništvo ličnim interesima, smradovi demagogišu i lažu, a ptičje vrste se izležu u svojim politikantskim gnijezdima. Drvar danas izgleda kao ptičija psihijatrija! Taj grad danas ustvari izgleda kao gnijezdo sa ogromnom kukavičjim jajetom, dok se domaća jaja odstranjuju zarad rasta jedne ptice kukavice ili ptice obloporne na srebro, a to je naravno…
…SVRAKA…
Kukavički vapaj ptice od doktora, je apoteka. Dok je svraka tražila glas drugih vrabaca za njene krike lažne, da je podrže i obećavala kao i svaka svraka zlatne lance i satove u gnijezdu, za to vreme su se dešavali letovi na krilima krađe. Oformila je svraka, kao i svak svraka, lažne timove za razvojne puteve i u tom resoru poput kukavice ugnijezdila svoje mladunce. Narod bolestan, a mladunci se gnijezde u timu koji treba da razvija neki jebeni grad koji je davno isušio svoje snage i bicepse. Treba posisati sve do zadnjeg srebrenjaka, jer to je na kraju krajeva jedna svraka odredila. Svrake doduše vole te sjajne srebrene predmete u sopstvenom gnijezdu. A narod, e to je tek ptić bez pameti. Narod nekontrolisano voli da se kontroliše.
Ljudi odlaze u bolnicu. Bezglavo traže razloge za kontrolu, svi se kontrolišu, nemaju disciplinu da prekinu da rade stvari koje od njih niko ne traži. Ovi im pomoći ne mogu, jer ne znaju, a oni „narod“ to ne razumije. Gledam i ne mogu da vjerujem da postoji strah od bolesti, da ljudi moraju da predvide neki rak ili neku anomaliju na sebi. To je najveća bolest. Bolest je i sami strah. Strah od smrti je bolest. Smrt je glupa i ne boli, ako je pravedna, a ova smrt je nepotrebna jer je izvađena iz konteksta ličnih interesa. Smrt jednog grada. Zato je bolest spašavati se kad više ne kordiniraš sobom, kad si pod voljom prirode i sopstvene sumnje u samog sebe. Shvatam da se traži lijek za određene boljke, pošto i sam tražim lijek za neku smetnju, al ne shvatam zašto tražiti uzrok koji nije stigao da te ugrozi. Gledam i saosjećam se sa ljudima koji su oboleli od eventualnosti. Nisu oni hipohondrični, to je blaga dijagnoza. Ljudi u Drvaru su bolesno šizofreni i njihov lijek je tempiran od izbora do izbora. Šta i da se dijagnoza otkrije na vrijeme, šta i da se izlječi na vrijeme, hoće li se spriječiti smrt. Smrt ovih ljudi je neminovna i zavisi od političkog faktora. Svraka će nam prodati lijekove po skupe pare. To je jedino sigurno. Svraka je ujedno i osjećajna ptica, ona voli da odaje poštu mrtvim svrakama, ali i dalje ljubomorno čuva srebrene predmete iz gnijezda. Šta to može biti bauk toliki, a strašno je kao …
…SMRT…
Ja mislim da sam rasterećen od smrti, al nisam neki veliki heroj koji se ne plaši smrti. Svi se plaše smrti, nije to ništa čudno. Ne volim da ljudi pomisle kako u meni nema određena tenzija kada se smrt pomene. Ima, plašim se smrti, al se više plašim da ne umrem i da ostanem skamenjen nad svojim strahom. Bitno je da se ne plašim svraka i svarakinih pomija koji su nepobitno apotekarski izvagani da zavaraju zdravlje i ubijede me u bolest. Makijavelist je svraka i voli zavaditi da bi vladala. Sa druge strane smrt, šta je to ona sama i neminovna. Gadno je misliti o smrti, ali ona kao i sve neminovnosti dolazi samoinicijativno i bez nekog razloga. Umreš i to je to, isto kao kada se rodiš. Niko te ne pita dal ćeš da se rodiš, a kad si već živ znaš da ćeš jednog dana da umreš i tu je gotova priča. Oni koji se plaše smrti iz trivijalnog razloga, ustvari se plaše političke kazne, više nego smrti. Pitanje njihovo je „ umrijeti, a ne biti dobar sa strankom, to znači da nema mjesta na groblju“. Groblje u Drvaru je stranačko takođe. Na tom groblju se ne vrše opela ako stranka kaže da se ne vrše. (Momak ubio devojku, popovi ćute jer je stranka rekla da se zataška slučaj) Ako nije tako, slobodno nek me streljaju.
Gledam i ne mogu da vjerujem da iz bolnica ponekad izlaze stvarno bolesni. Uđeš zdrav, izađeš bolestan. Valjda je to politička mantra, a sa druge strane stručnost svraka koje se zovu doktorima. Valjda im ti doktori, nadasve politički praktikanti, uspiju usaditi strah o eventualnom problemu na njihovom tijelu. Sve nerješivo riješava drugi u Livnu, jer praksa (nebitno) je jedno, a stranka (važno) je drugo. Sve je to igra. Život je jedino ozbiljna stvar, a smrt je komedija čitavog tvog života. Volio bih da znam kako se osjećaju oni koji su umrli, dal su na nebu ili u prešli baru Stiks. Dal su se plašili dok su bili živi i dal se sada plaše. Šta biva sa dušom, dal je duh vječan. Ako je vječan šta će nam ovdje u tijelu, kad može da živi gdje hoće. Zašto se prlja našim perverznim tijelom. Duh mora da trpi svakakve budale koje se plaše smrti. Samo popovi tvrde da je smrt normalna, al malo sutra, lažu nas i oni, jer sve rade da sebi produže život. Stalno govore o nekoj vječnosti, a trude se da što više žive i najviše se plaše sopstvenog kraja. Oni (popovi režima) imaju para da se kontrolišu po privatnim bolnicama, jer su u takvoj mogućnosti. Oni koji rado opela drže, opela se plaše najviše. Licemjerje, komedija i šovinizam.
Inače svi ostali smrtnici se stalno kontrolišu i zagovaraju zdrav život. Ako već treba da se živi zdravo, zašto ne unište sve poroke, zabrane fabrike duvana, zabrane fabrike alkohola, unište azotare i isključe struju koja sve kontroliše. Tada bi živjeli zdravo, al bolest bi opet morala da postoji. Smrt bi isto bila prisutna kao i politika. Zdravi ljudi bi umirali od bolesti zvane neminovnost. Na kraju krajeva umirali bi od zdravlja, a to je tako ironično.
Ja svakog dana umirem i rađam se. Ja svakog dana bolujem i nemam namjeru da se lječim, da slučajno sutra ne bih bio neko drugi, da ne osvanem sa potrebom za bolnicom. Dosta mi je što pomislim na bolnicu. Ako odem na kontrolu, sasvim sam siguran da će mi naći neku bolest. Priznajem da sam bolestan i hrabro se nosim sa svojim bolestima. Bolestan sam od smrti još od dana kada sam se rodio. Smrti sam bliži svaki dan i ona mi prilazi oprezno kao mačka, paničio ja ili ne paničio, ona vreba kao pantera, a u toj trci neću pobjediti sigurno, biću pojeden za neki ručak moje neminovnosti, u strahu ili bez straha. Isto mi se hvata. Politika je isto tako…
…NEMINOVNOST…
Ja svaki dan jedem, pijem, pušim, uriniram i koristim debelo crevo kao ventil za sva uživanja u hrani i piću. Isto tako uživam u životu jednako kao da upražnjavam fiziološke potrebe. Poslednji put će da se dogodi sve od toga, a smrt će postati moja zadnja fiziološka potreba. Da, smrt je fiziološka potreba i sasvim je sigurna, zagarantovana. Nerviraju me oni koji smrt doživljavaju kao neprijatelja. Stalno nešto kukumaču na sahranama, leleču, diple nad mrtvim čovjekom. Lako je meni pričati, jer nisam osjetio smrt nekog ko je još mogao da potegne koju deceniju, ali i da jesam, a jesam u neku ruku, shvatam da se i takva smrt morala dogoditi. I kad umre mlad čovjek isto se dogodi kao i sa starcem, prosto umre. Ne tresu se brda, ne jeca zemlja, ne mjenja se svijet, ne nedostaje nikom više, ma kako mi tumačili ljubav prema njemu. Ma koliko nas pogodilo i koliko pravili budalu od sebe na sahrani, sutra valja pojesti komad hljeba i početi da se krećeš ka sopstvenoj neminovnosti, bez doktora i njihove lažne nade, da će te spasiti od neminovnog. Svi mi samo koristimo vlastiti život kao neminovnost, a rijetko prihvatimo smrt isto takvu, neminovnu. E to me nervira, neprihvatanje neminovnog. Jesu li ovo shvatile svrake, apotekari, timovi razvoja životinje jedne beskrupulozne stranke…
…NISU…
Juče sam bio loše, danas sam bolje. Da sam juče otišao doktoru, danas bih mislio da me je izlječio i postao bih ovisnik o njegovom mišljenju, politici, zvanju, al ne, ja prihvatam svoj kraj i briga me za njihovo opelo. Sutra ću sigurno da umrem i ne poznajem ni jednu političku bolnicu u kojoj bi mogli da spriječe moju smrt. Isto tako ne poznajem ni jednog političara koji će živjeti vječno bez mene i sa mnom. Njihovu smrt niko sprečiti neće i apoteke će biti suvišne.
Drvar januara 2014