Jesenji dan. Neko nevrijeme na pomolu. Biće salauke. Na jednom od kanala počela je popularna politička emisija. Voditeljka i dva uvažena gosta. Dva ljuta protivnika. Dijametralno suprotnih mišljenja. Lijevi i desni. Obojica već dugo u politici. Predugo, rekli bi cinici.
Svadjaju se. Upadaju nepristojno jedan drugom u riječ. Nigdje kulture dijaloga.
Kad se došlo do nacionalnih interesa počinje galama. Atmosfera se usijala.
Prijetila je eskalacija. Voditeljka jedva smiruje dva narogušena junaka.
Vraća ih u fotelje i najavljuje desetominutni blok reklama.
Ne zna se ni dan danas zašto reklame nisu krenule. Nečijom greškom ili Božjom voljom slika i ton ostadoše u studiju. Na prvoj liniji. Crti bojišnice. A tamo. Dva ljuta neprijatelja se prijateljski grle čestitajući jedan drugom na prikazanoj predstavi.
- Ni čuveni Marlon Brando nam nije ravan!
- Ma kakvi, baš smo iznijeli emociju.
- Šta kažeš ?
Obojica se obratiše voditeljici.
- OD-LI-ČNI !!!
Odgovara ona dok na svom telefonu provjerava gledanost emisije.
- Slušaj, ja ću sad oplesti po tvojim najmilijim i reći da si oštetio ovu državu za milione evra, ali nemoj to uzeti za zlo.
- Nema brige, ja ću ti već uzvratiti kako znam. Spomenuću ti sumnjive poslove i kazati da si izdao narod.
- Narod…hahaha…dok je nama naroda i države nema zime za nas dvojicu!
- A jes’ ih lako preveslat’, jesu ovce!
- Voditeljice, šta ti veliš za naš narod ?
- Ma boli me za narod, meni je samo rejting bitan !
Taman kad su eksirali još po jedan viski dogovaravši se u koju će birtiju poslije snimanja, prekide se emisija i napokon krenu ekonomsko-propagandni program. Sa pet minuta zakašnjenja.
Na prvom katu dvadesetospratnice sjedio je A.S. u fotelji ispred ekrana i gledao taj politički igrokaz. Nije mogao vjerovati svojim očima i ušima kakvoj perverziji je upravo svjedočio. Penzioner od prošle godine. Ljuti zagovornik i sljedbenik jednog od ove dvojice stranačkih lidera. Toliko zadrt da već dvadeset godina ne priča sa rodjenim bratom. Zbog politike. Sjeća se kako su mu otac i stric zakrvili onomad u mjesnoj zajednici. Krv potekla. Nisu pričali trideset godina. Dok stric nije odapeo. Tek onda ćaći ušlo iz guzice u glavu. To nas izgleda prati generacijski, da brat na brata udara, pomisli ovaj umirovljenik. Ukočeno je sjedio pitajući se gdje će mu duša.
- Kakva sam ja budaletina!
Reče naglas.
Na petom katu djevojka od dvadeset sedam godina je ridala čupajući kose. Kako je samo bila glupa? Prošle godine raskinula s momkom, kojeg je iskreno voljela, koji ju je zvao da zajedno bježe van. U život dostojan čovjeka. Da napuste kaljužu. Leglo primitivizma. Optužila ga je da je izdajnik, slabić i strani plaćenik. Nema šta mu se nije izgovorila. Kao što bi svaki patriota rekao. Momak otišao, snašao se, oženio. Ona ostala. Slijepo je vjerovala jednom od ova dva muljatora.
Svaku riječ. Nije joj bilo teško da sa fakultetskom diplomom radi na kasi. U supermarketu. Samo privremeno. Dok naši ne preuzmu vlast. Kako je vodja opozicije, ovaj iz emisije, običavao da kaže na skupovima. Kako je samo medio i birao svaku riječ. Kako je obećavao bolje sutra. Crk’o dabogda! Sad ga je, poslije odgledane farse, klela spominjući sve živo i mrtvo. Lideru oporbe. Upropastio joj je život.
Na trinaestom spratu otac je, nakon gledanja emisije, zvao sina u Austriju. Dobio broj od rodjaka iz Beča. Nakon dvije godine šutnje inicira kontakt. Da moli za oprost. Ako nije kasno. Završio je sa svojim najrodjenijim, kad mu je njegovo čedo reklo da je političar kojeg je obožavao i držao na zidu, lopov k’o i svi ostali. Da svi pišaju u istu tikvu. Da svi oni… Nije mu dao da dovrši. Istjerao je jedinca iz kuće zbog tih skarednih riječi. Uz podršku žene, naravno. On balavac da njima pamet soli. Žutokljunac nijedan! Sin se ne javlja. Otac nervozno otpuhuje. Prekida vezu pa ponovo mahnito utipkava brojeve. Samo da ga dobije, da mu otac prizna sljepilo koje ga je držalo sve ove prethodne godine. Mater je mirno sjedila. Tablete za smirenje su očigledno već činile svoje.
Politička emisija se gledala u još petnaest stanova. Bez nekih reakcija vrijednih spomena. Ostali iz zgrade su propustili ovaj direktan prijenos padanja maski i moralnog sunovrata. Oni ne gledaju političke emisije. Državni dnevnik je dovoljan. To je jedini izvor informacija. Večeras su uživali u nekim lakšim sadržajima.
Jedni su gledali i zdušno bodrili reprezentaciju. Opet je na redu bio jedan od istorijskih mečeva. Povjesni trenutak. Ipak oni, naša mladost, krvare na braniku domovine u čast otadžbine. Dužnost svakog poštenog patriote i domoljuba je da podrži svoje. Svejedno je ko igra. Delfini, Zmajevi, Kauboji, Barakude, Orlovi, Vatreni.
Drugi, manje skloni sportu i ljubavi prema zemlji, pratili su reprizu reprizirane reprize popularne venecuelanske sapunice. Jednu od važnijih epizoda. Upravo su, naime, hapsili Kasandru.
A treći su uživali u rijalitiju. Regionalnoj pandemiji izljeva gluposti u mozak. Pandorina kutija na izvol’te.
U šest od ukupno stotinu stanova nije se gledala televizija. U dva su se čitale knjige, u tri se slušala muzika, a u jednom je zaljubljeni par vodio ljubav.
Slika, prilika i preslik država na brdovitom Balkanu.
------------------------------------------------
Ostali tekstovi OVDJE
