Bosanski Brod je mali posavski gradić na sjeveru Bosne i Hercegovine, smješten u dolini na desnoj obali Save, granici sa Hrvatskom i prijateljskim gradom Slavonski Brod.
Ova plodna ravnica pored rijeke se južno naslanja na obronke planine Vučijak i Motajica, a sjeverno u Slavoniji na pitome obronke Dilja.
Ravnica je uvijek bila naša hraniteljica, prepuna plodnih njiva, zeleni vrbaka, ritova i ptica roda.
Između dva grada rijeka, a u rijeci mali otočić, koji za ljetnih vručina mami u svoj hlad ispod starih topola.
Sava izvire negdje daleko i kao naša najveća rijeka krasi ova dva grada, ali draga nam je i Ukrina naša ljepotica.
Generacije djece odrasle su pored rijeke i svoje prve zahvate iz teorije plivanja naučili u savskim plićacima.
Most preko ade spajao je prelijepe obale istoimenog grada, koji je oduvijek kucao jednim srcem.
Izgradnja pravog mosta na kamenim stubovima počela je 1879. god., a pušten je u promet 1884. godine.
Preko privremenog željezničkog mosta 1879. god. prugom se povezuju ova dva grada, sa kojom na ove prostore dolazi period razvoja i procvata .
Izgradnjom željezničke stnice ova sredina se pretvorila u najveći infrastrukturni projekt tog vremena.
Brodsku stanicu su zvali vrata Bosne iz koje se odlazilo prema svim stranama svijeta, sve do Beča i Pešte.
Godinama je naš uspavani gradić budio pisak našeg “Čire”, koji je prevozio putnike i robu, cisterne sa gorivom, radnike na posao, snaše na pijacu, a đake u velike škole.
Rafinerija u kojoj su radili naši najmiliji hranila je skoro cijeli grad, širu okolinu i bila uzdanica razvoja i cjelokupne privrede.
Vrijeme procvta je donijelo užurbani razvoj privrede u svim sektorima, društvene promjene, kulturu i brojne sportske klubove.
U ta stara dobra vremena svi smo se poznavali, svima su nam avlije bile otvorene , išli smo zajedno na teferiće i izlete.
Ljudski gledano, imali sno sve uvjete da postanemo prava metropola i razvijena zajednica jednog savremenog društva .
Imali smo prvi petrolejsku lampu, kino, telefon, centralu i mnogo toga što neki u svom životu mogu samo sanjati.
Sjetimo se prvomajskih uranaka sa koračnicom pleh glazbe, koja nas je budila i pozivala na teferič.
Bili smo mala Švicarska, uredno poredane kuće, otvorene avlije, šarenilo lala, jorgovana i ruža.
Ulice pune putnika namjernika, stanice, hotela, parka, glazbe i svega nekog dobra.
Na pijaci naše snaše, paorke, trgovci mesom, ma svega možeš kupiti, da nahraniš gladnu i umornu dušu, a kad te pritjera tamo češ potražiti i čenifu.
Prošla su ta vremena kad se ovdje dolazilo i prolazilo zaprežnim kolima sa upregnutim doratima, zekanima, garonjama i ispracajima u bijelim rubinama, sa crnim gunjevima ,vezenim crnim keceljama izvezenim narodnim vezom i obaveznim crvenim đerdanom na vratu.
O našem slatkom životu i ovdašnjoj ljepoti pjevali su brodski harmonikaši, a dugmetara i pjesma sevdalinaka našeg Slabića čula se daleko…
Čovjek je po naravi ovdje dobar i naivan, ali ga nekad društvo i zli ljudi iskvare i navedu na zlo, obečavajući mu nešto bolje.
Svega smo imali, samo nismo imali pameti kao Japanci da se divimo beharu u proljeće, nego se okretali oko vatre, čevapa i bosanskog lonca.
Izgleda je naša ljubav tada ulazila na usta, a kako stvari stoje tako je i danas, valjda je to dovoljno za naše emocije i kulturno uzdizanje duše.
Udoban život je slatka “ćosina” kocka koja se istopi u ustima kao demokratija.
Naša građanska elita, pridošli lječnici, advokati , inžinjeri pravilno se rasporediše u privredne subjekte, a kad je trebalo podmetnuti leđa, istopiše se ko’ kocka šećera u kahvi.
Imali smo mi svoje gradske maskote, ljude i djecu sa posebnim potrebama, nekad u dobroj namjeri krivo shvaćeni, ali na kraju ipak dobro prihvaćeni u našoj sredini…….
Pamti ovaj grada burna vremena minulih ratova, koji su prohujali kao da nikad nisu ni bili, sjećajući se samo lijepih uspomena iz susjedstva, onih preko rijeke i onih priko Save…