Autobus iz Banjaluke za Herzeg Novi, bio je skoro pun putnika.Po nasim obicajima misterija je naci mijesto sa brojem jer vecina sjedala ih zapravo i nema.Dok i sam muku mucim sa mojim sjedistem pomazem nekoj baki koja trazi broj 23.Treba pomenuti da se nalazimo na drugom spratu nekada luksuznog autobusa.Ne gledam u putnike,muci me klima koja se ne moze regulisati a duva pravo u fejs,kako znam sve opasnosti narodne promaje stavljam zavesu na celavu glavu.Putuje se kroz Tijesno i krivo,pokusavam da zmurim sto mi i uspijeva,najradije bih i zaspao ali to nije lako.Jedna grupa neke vrste omladine smije se od samog pocetka i prica glasno da ih pola putnika dobro razumije.Kada se umore i zacute, negdje naprijed druga grupa preuzima glasno smijanje tako da kontinuitet smijeha tokom cijelog puta ima tradiciju.
U Jablanici se odmaralo,ali i kralo,jedna zena nekoliko metara iza mene,pozali se da je ostala bez torbice sa novcem.Autobus mora proci,Federaciska milicija nema bas neki interes da juri lopove u ove kasne sate,pojeo vuk magarcev dzeparac.Ili kako u Indiji kazu bila dobra prilika da se dodje do novca,kako god-putuje se…Zrtva pokusava pricom o bolesnoj majci da natjera oduzimaca para da ih vrati,ali nema uspjeha.Cak je jedna od putnica napada verbalno da prekine sa monologom i pretnjama.Prva grupa humorista i dalje se smije i zbija sale.Moja saputnica odmahuje glavom.Probudih se na Carini i ostah budan do junackog grada H Novog,loza i kafa bile su mi jedine misli do kraja voznje.Nisam imao volje gledati putnike samo pruzih ruku saputnici i lijepim zeljama poslah je negdje prema Kotoru.