U Sarajevu se danas ne ubija slučajno, već bahato. Mladi koji su ponekad simpatično ludi, u autu postaju ludo opasni. Takvi pune crne hronike naslovima o saobraćajnim nesrećama. No, nisu to saobraćajne nesreće – to su saobraćajni zločini. Zločinac svjesno ne poštuje saobraćajne propise. Uvjeren je da je odličan vozač i pravi frajer. Ne zna da je glup.
Ne vozim često, ali ako znam kuda idem, prestrojim se dva semafora unaprijed. Jer, ako to ne uradim mnogo ranije, teško da se mogu pouzdati u pristojnost vozača u susjednoj traci da neće ubrzati ukoliko dam signal da se želim ubaciti ispred njega. I ok, hajde, taman se pripremim da skrenem jer nikog nema na vidiku, a žmigavac je odavno upaljen, odjednom se niotkud stvori neka zvjerka koja prohuji cik-cak kroz sve tri trake, a za njom još jedna. Dođe mi da psujem, onako prostački vozački, al odustanem, sve u sebi ponavljajući: tobe jarabi, tobe jarabi.
Neki dan je na tramvajskoj stanici dvadesetšestogodišnja djevojka čekala tramvaj, a izgubila život. Ona je tek jedna od žrtava divljanja sarajevskim ulicama, a ima ih mnogo. Pitam se, koliko je zločinaca na sarajevskim cestama koji još nisu ubili nikoga? Ko im je sljedeća žrtva?
Ama, gdje su policajci i uspravni i ležeći? Nije valjda ljudski život toliko jeftin da ih ne možemo priuštiti?