Sloboda!
Zelim slobodu! Vristim slobodu! Ceznem slobodu!
Ceznem nesagorivom ceznjom jacom od svih ceznji moga bica ceznutljivoga. Ceznem toliko da boli. Boli neprebolnom boli svake pore i svake celije. Boli ispod rebara, boli ispod tjemena. Boli kad mislim, boli kad osjecam. Boli me svuda po tijelu. Boli svuda pod kozom. Boli me kud god krocim. Sta god da radim.
Boli saznanje da smo samo robovi. Saznanje da je sloboda ola'ko shvacena, sasvim obicna, zajednicka imenica. Sveli smo slobodu na gramaticku kategoriju. Na rijec u rjecniku. Nista vise. A sloboda treba da se zivi.
***
Ma kakva sad sloboda? Kakvo sad oslobodjenje?, pitat cete se sigurno.
Kad je to covjek imao vise slobode nego danas?, reci cete nadmeno.
Nekada, u proslosti, kazete, bilo je i gore. Nekad se cak i pogled kaznjavao. Osmijeh samo. Za rijec su se kidale glave. Za ideju se na lomaci gorilo. Zbog imena se ubijalo.
O kakvoj ti onda slobodi pricas?, opet cete pitati zacudjeni.
O kakvom ropstvu?, vikat cete zaludjeni.
Reci cu vam.
Ja zelim slobodnu zemlju, slobodan grad, slobodne ljude. Slobodne od svirepih zivotinja koje ih vode u ambis. Slobodne od njihove pohlepe i mrznje koje nam od zemlje napravise crnu rupetinu iz koje svjetla ne vidis.
Ja se jos uvijek rukama hvatam za mjesec. Grcevito se drzim. Dole, ispod sebe, u bezdanu, vidim vas. Okruzene mrakom. Ja bih da vam spustim ovaj mjesec. Ja bih da vas ogrijem. Da vam posvijetlim. Ja bih da konacno progledate i shvatite. Ja bih da se konacno probudite.
Mi zivimo u gorem robovlasnistvu nego prije, u goroj tiraniji od one napoleonovske, u gorem fasizmu od onog hitlerovskog. Ne primjecujemo da Napoleoni i Hitleri hodaju istim ulicama kao mi. Zive u nasim gradovima. Ne daju nasoj djeci da rade. Nasim roditeljima da zive. Mi zivimo ropstvo pod krinkom slobode. Mi vodimo ratove u miru.
Mi zivimo u okovima. Nase misljenje je namjesteno po default settingu. Mi mislimo onako kako nam kazu da mislimo. Plasimo se. Nas narodni moto je hljeba i igara. Nase zivotno pravilo ”I refuse to think”. Ne zelim vidjeti, ne zelim shvatiti, ne zelim misliti. Tako je lakse. Tako manje boli. Mi prihvatamo istine koje nam serviraju.
A prave slobode nema sve dok je straha. Ne mogu njih dvoje pod isti krov. Ne mogu ni za isti sto. Prave lobode nema sve dok se plasis misliti. Sve dok strepis pred kapitalistickim izrabljivacima, sve dok saginjes pogled i grizes se za jezik pred stranackim potrccima. To nije sloboda. To je privid slobode. Zabluda. Laz u koju smo uljuljali sami sebe. Prave slobode nema sve dok se plasis vrisnuti! Zivjeti!
***
Ja zelim oslobodjenje od onih koji su sebi dali za pravo da se ponasaju kao apsolutni vladari sudbine grada, sudbine naroda i sudbine drzave. Zanijeli su se previse. Zanijeli se, pa poceli povecavati sebi plate, graditi kucetine, kupovati bijesna auta… Poceli se bogatiti preko nasih iskrivljenih ledja, graditi dvorce od nasih para, putovati po svijetu uzimajuci od nas, a stavljajuci sebi na racune, skolovati djecu od para ukradenih roditeljima cija djeca ne mogu ni upisati fakultet.
Zelim oslobodjenje od onih sto postadose apsolutni vladari i tajkuni kriveci nsu kicmu, lomeci nasa ledja. Nacrtali su nam bore, izbrisali su nam osmijehe. I jos nam se ironicno i groteskno iskeze svaki put kad se dignemo. Kad se probudimo. Kad pokusamo.
Svaki put kad doguras onaj kamen do vrha brda, kad se u krajevima usana pocne stidljivo pojavljivati smijesak, kad ti se konacno otskrinu vrata uspjeha, taman tada ugledas lice nekog direktora, nekog poslodavca, nekog stranackog potrcka, lutku na koncima koja ti se iskezi i masuci pobjednickom zastavom premazanom svim nijansama svih boja gurne i tebe i onaj kamen i onu nadu i onaj osmijeh na samo dno.
I lupis tako jako da se zivot zatrese. Ipak, ustanes. Otreses prasinu, sakupis komadice one razbijene nade i pazljivo, drhtavim rukama i sa suzom u krajicku oka, pocnes da je sastavljas i ljepis.
Trebat ce ti jos.
Do nekog novog pokusaja. Do neke nove bitke. Za pravo, za pravdu, za zivot…
Za slobodu, mozda!
Mozda, sav izudaran i modar od pada, polomljenih krila i iskasapljene nade, mozda, bas tada, odlucis reci: dosta vise! Mozda.
Ja cu te cekati. Drzeci se jednom rukom za mjesec, drugu cu pruzati tebi. Zajedno cemo ga spustiti. Pribliziti ambisu. Tek tada, iz mjesecevih zrna koja cemo zajedno rasprsiti po mracnoj zemlji bosanskoj, po tvrdom kamenu hercegovackom, tek tada ce proklijati sloboda.
Cekam te.