Kada pomislim na usamljenost vidim hladnu jesenju kisu, sivilo i prljavo bijelu boju, prazne ulice i prazan stan, dosadan tv program i jazz na radiju, glas koji kao da se probija kroz grlo puno sljunka i disharmonicne melanholicne zvuke, slike Edvarda Hopera i prazne flase. Samoca je nesto drugo (semanticka razlika je intimne naravi); povremena, cak i cesta samoca je puka potreba. Samoca je utociste od svijeta punog predrasuda i krutih svjetonazora koji nisu formirani kritickim razmisljanjem nego epigonstvom, utapanjem u preovladjujucu drustvenu atmosferu, slijepim prihvatanjem stavova vecine. Cesta samoca kao stvar izbora je nepristajanje da se dijeli prostor i vrijeme sa ignoramusima, sa poluinteligentima, sa pokvarenjacima i sa dosadnjakovicima. Samoca je duga setnja sporednim stazama na kojima ne primjecujemo ni rijetke prolaznike. Samoca je kreativna, samoca je poniranje u sebe, u dubine ispunjene dragim bojama i zvucima, samoca je kovanje intimnog sidra. Takva samoca se moze i dijeliti sa bliskim osobama. Samoca ispunjena dobrom knjigom i muzikom je hiljade puta bolja od drustva pogresnih ljudi. I samoca i usamljenost mogu biti ispunjene istim slikama i istim zvucima, drugacije dozivljenim. Usamljenost je Arsenova Kuca pored mora i ponovno citanje knjige izblijedjelih crvenih korica da bi se ispunilo sivo sporo vrijeme. Samoca je Arsenova kuca pored mora utopljena u plavetnilo u nama i ponovno uzivanje u citanju knjige izblijedjelih crvenih korica kao alternativa vremenu izgubljenom u praznom mnostvu.