Bili tako u Bosni i Hercegovini Bošnjak, Srbin i Hrvat… Ne ne, ovo nije početak još jednog vica, nego stvarnost bosanskohercegovačkog okruženja. Koliko volimo humorom dočarati svakodnevne situacije, isto toliko ponekad nemamo granice u tome, pa određene šale postanu uvrede za našeg sagovornika. To dakako primijetimo u razgovoru „oči u oči“ i onda povučemo ručnu. A šta se dešava kada ne znamo ko nam je sagovornik, kada neuspjeli pokušaj humora plasiramo u cybersvijet, u mnoštvo kombinacija nula i jedinica? Onda počinjemo govoriti jezikom mržnje.
A šta je govor mržnje?
Govor mržnje je onaj govor koji je usmjeren na diskriminaciju, diskvalifikaciju, poticanje javnosti protiv nekoga ili nečeg. Govor mržnje ne mora uvijek biti otvoren; on je često prikriven radi ostvarivanja određenog utjecaja na javno mnijenje. Jezik mržnje je svakako govor mržnje, a govor mržnje ne mora nužno podrazumijevati ona govorna sredstva koja će biti očita. Govor mržnje se i definira kao huškačka retorika usmjerena na grupe, ali ona u cyberokruženju koja su usmjerena i na pojedinca. Govor mržnje najviše ide u sferi politike, a on nema regulacije. Javni diskurs mnogih političkih aktera je obojen nacionalističkim govorom mržnje u tradicionalnim ali i na internetu.
Između govora mržnje i slobode govora tanka je linija. Potrebno je veliko znanje i iskustvo da se prepozna govor mržnje u odnosu na slobodu govora. Pored govora mržnje prema pripadniku određene nacije, manjinske grupe ili vjerske zajednice, za govor mržnje mogu biti razni povodi: političko uvjerenje, društveni položaj, imovinsko stanje, obrazovanje, starosna dob, spolno opredjeljenje, rodni identitet, pa čak zdravstveno stanje i invaliditet.
Nema veće opasnosti za demokratske procese i ljudska prava, te društvenu stabilnost od govora mržnje pogotovo ako te pojave vlasti prešutno odobravaju. U takvim okolnostima govor mržnje postaje uvertira za nasilje nad svima koje kompaktna većina doživljava kao druge i drukčije.
U svim međunarodnim dokumentima koji govore o ljudskim pravima i slobodama, ističe se potreba stalnog djelovanja protiv svih oblika diskriminacije. Opća deklaracija o ljudskim pravima, temeljni dokument Ujedinjenih naroda iz 1945 godine, svim ljudima garantira slobodu i jednakost bez obzira na bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status. Isto tako i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je usvojena 1950. godine, zabranjuje svaki oblik diskriminacije.
Sloboda govora kao i svaka druga vrijednost ima svoje dobre strane, ali i devijantne pojave, kao govor mržnje, koji se ispoljava posebno na internetu kao najslobodnijem mediju danas. Internet je novi komunikacijski fenomen, najbrži mediji dostupan uvijek i svima, u kojem učesnici u medijskom – cyberokruženju – može biti bilo ko, bilo kad i bez posebnih odgovornosti. Naglašavam odgovornosti, jer u tradicionalnim medijima odgovornost kao i istinitost su najvažniji elementi profesije: novinarska, urednička, prema javnosti.
Govor mržnje na internetu je ozbiljna društvena pojava iako se dešava u svijetu koji je vritualan. Čim neko poželi drugom učiniti zlo, a da pri tom ostane anoniman, onda takva pojava ima širok prostor djelovanja.
Ispeci pa reci
„Učesnici“ na internetu iznose svoje stavove o svemu i svačemu, te oni više nisu samo komentatori i recipijenti informacija; nerijetko su i sami izvori informacija. Kvalitet koji je sa sobom donio internet – brzina, je odlična, ali samim tim u toj brzini i nemogućnosti praćenja svih informacija govor mržnje na internetu ostavlja brže i drastičnije posljedice nego na tradicionalnim medijima koji imaju sporiji transport informacija i uredničku intervenciju. Stvari na internetu dobivaju veću važnost i snagu nego što inače jesu zbog toga što se internet korisnici skrivaju iza nominalne anonimnosti i onda su u stanju reći stvari koje inače oči u oči ili kroz tradicionalne medije ne bi rekli.
Internet se koristi kao alat za ispoljavanje nagomilanih emocija. Internet nudi osjećaj lažne sigurnosti i anonimnosti i u tom komuniciranju mnogi stavovi doživljavaju još veću ekstremizaciju koja je sve dalje od racionalne diskusije. Stvari kojima su nekima sasvim normalne, drugima su nerazumljivi, a priroda govora mržnje je zapaljiva. Stvari koje su zapaljive imaju tendenciju da se brzo šire; internet zbog svoje brzine pogoduje tome. Postavlja se pitanje koliko smo mi medijski obrazovani i pismeni da se bavimo tolerancijom i razumijevanjem informacija koje dolaze sa interneta? Sudeći po količini jezika i govora mržnje u cybersvijetu, mogu zaključiti – veoma malo.
Specifičnost korištenja interneta u Bosni i Hercegovini mahom se tiče podizanju tenzija u već kompleksnom društvu kroz širenje lažnih vijesti, lažno predstavljanje i huškanje. Ne mogu biti prestroga i reći da se to dešava svakodnevno, ali je često prisutno te se posebno ističe u predizbornim kampanjama – svake dvije godine. U Bosni i Hercegovini žive tri nacionalizma i ni jedan nije dovoljno jak da pobijedi onog drugog. A kad je situacija već toliko složena, volimo se okrenuti humoru i iz svake društveno (ne)prihvatljive situacije liječiti time dušu. Internet, kao i druga medijska sredstva, služi za ostvarivanje interesa grupa, politika. Počnemo li se medijski, odnosno internetski obrazovati, poboljšat ćemo međusobnu kulturu komunikacije i kulturu tolerancije, koje su trenutno na niskim granama. Humor kao i sloboda govora ima svoju granicu; nemoguće je odrediti, te je stoga neophodno poboljšati obrazovanje u stvaranju bolje kulture dijaloga i razumijevanja i isto tako svakodnevno raditi na kritičkom razmišljanju poštujući davno utvrđena ljudska individualna i kolektivna prava.■