‘Opet je vatromet povodom ničega’ – rekao bi bora Đorđević, samo što danas nije Nova godina nego Međunarodni dan žena. Sve na svijetu ima svoj dan, pa eto imamo ga i mi žene. Te, sada davne godine, kada je Klara Cetkin povela svoje drugarice u borbu za ravnopravnost, mislite li da je ona sirota zamišljala stotine žena u satenskim haljinama sa otvorenim dekolteima kako pritišću suhi komad mesa jeftinim escajgom, dok u pozadini trešti neki opštepoznati narodnjak. E pa drage moje i dragi moji mislim da nije.
Gospođa Cetkin krenula je da se bori za viši cilj. Pazi sad – tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Ali, istope se sintagme iz prethodne rečenice u sjaju šuštavog papira. Kada su žene digle glas za naše pravo glasa, smatram da nisu mislile da ga koristimo da bi vrbovale muškarce da nam danas kupe cvijet. Kao što je sve danas samo roba tržištu, to je postao i Dan žena. Kako su nas samo natjerali da od borbe za prava svih žena pristanemo da se zadovoljimo tričavim poklonima kojim zadovoljavamo našu sujetu. Dobro sada, svi volimo poklone, ali oni nisu primarni cilj ovog dana. Dok otpakuješ svoju bombonjeru, diviš se buketu crvenih ruža i mirišeš novi parfem koliko žena trpi neki vid nasilja. I ne, ne pretjerujem, koliko njih se osjeća krivima jer danas njihovi muškarci “imaju obavezu” da im kupe poklon. Koliko njih se osjeća krivom što će joj dijete ostati uskraćeno za džeparac, jer će danas njoj donijeti cvijet. Koliko žena je isplakalo ovaj dan jer se nisu “osjetile dovoljno posebnim”, jer su mislile da je tudji poklon vrijedniji nego njihov. Sve je to posljedica tog površnog shvatanja svega oko nas. Srozane vrijednosti padaju još dublje u ponor jer ih mi tamo guramo namećući neki elitizam.
Gdje je nestala ta sistemska borba žene za svoje pravo. I šta je to upšte pravo? “Prava žena” pretvorili smo u “Prava, žena” – iz imenice u pridjev. I tako je danas sve u pridjevima, samo ona pronalaze put do slušaoca. Birajući lakši, put krenuli smo stranputicom. Drage moje žene, koje danas sjedite na svom radnom mjestu i nemate potrebe da kao nekada sa Klarom marširate gradom i tražite pravo glasa i bolje uslove rada, ne morate ni dizati glas, jer eto to nije u našoj prirodi, već smjerno i odmjereno djelujte u društvu u kojem živite. Stavite akcenat na one žene koje su nas zadužile kroz istoriju i dale nam mogućnost da političkim i društvenim djelovanjem činimo ovaj svijet boljim za sve nas.
U pravu ste, žene imaju posebnu moć, one su drugačije, one su stub društva i porodice, ali dajte da budemo pravi temelj i stub, a ne samo grana kojom će neko poduprijeti prazne floskule o pravima žena. Neka svaki dan bude jedna stepenica više u vašem razvoju i djeljenju znanja sa ostalima. Vratimo se na rad i djela koji će postaviti naše temelje u društvu. Najsretnija je žena kada vidi osmijeh na licu svojih bližnjih, a vi ne dozvolite da ijedna žena ostalih 364 dana bude bez osmijeha na licu.
Ne dozvolite da tričavim đakonijama od vas prave zvijezdu, kada možete sletjeti na Mjesec.
http://www.wired.com/2015/10/margaret-hamilton-nasa-apollo/
*Za konkurs