Nije za mene ta ljudska blizina nikad bila, nisam ja taj koji zna nositi sa sobom to da ima nekog i ponasati se tako. Rodjen sam da lutam, negdje na pola puta izmedju jave i sna. Da budem vuk samotnjak, ravnodusan do spostvenog bola, neprimjetan u tudjim zivotima kao sto su oni bili neprimjetni u mom. Trebalo mi je samo jedno mjesto gdje sam svoj na svome, dobra muzika i tema za razmisljanje. Kompletna nirvana reklo bi se, svidjao sam se sebi takav. Daleko od ljudskih mana, sam za sebe, siguran da nista ne gubim, nije mi bilo potrebno da nesto dobijam. Imao sam taj prekidac u glavi za ravnodusnost, jedan klik i ravna linija.
Sta uopste moze da poremeti svijet jednog muskarca bolje od neke zene. Mi smo takvi, budale. Ono sto nebi uradili da pred nas stane citava vojska, bez pogovora bi izvrsili kad bi nam zensko oko na tren pokazalo da mu je to zelja. Ima tu nesto, sto se tesko objasnjava a tako jednostavno osjeca. Stari filozofi su se dali u razmisljanje, ko zna kako i kad ali sve nesto slutim da je neki od njih kroz salu rekao, to je ljubav. Onda nekako ima smisla reci, sve to je pocelo iz sale, neocekivano kao iz vedra neba grom. Prvi put sam se prepustio, uzeo ono sto mi zivot nudi, ne postavljajuci pitanja.
Vremenom sam priznao sebi da mi je godila ta promjena, da postoje stvari koje me doticu i pored moje ravnodusnosti i hladnokrvnosti. Dopala mi se pripadnost nekome, moje i njeno ime je islo jedno uz drugo u svakom razgovoru, u planovima za sutra, prekosutra, mjesec dana ili godinu i vise. Dosadnu i pustu ovdasnju jesen, perone i hladne vozovem, autobuse i sjediste 20, obasjalo je malo sunceve sjvetlosti, dovoljno da hodam podignute glave cesto neskrivajuci osmjeh, ne razmisljajuci ni ocemu. Hrabrost ili ludost? Ludost cista, druze moj.
Ruzan grad kojeg sam znao napamet, postao je lijep a svako mjesto gdje nisam bio zajedno sa njom kao da nikad nisam ni posjetio. Sad kad razmisljam o tom proslom vremenu, pa vjerovatno u tom gradu nema ulice koja ne zna nase korake, tesko je naci cosak gdje nismo zastali i kafic u kome nije nastala neka prica. Neobaziruci se na vrijeme, zaboravio sam da je u zivotu sve tako prolazno i da se ljudi mjenjaju. Davno je rekla Margita, jedina stvar koja postaje veca kada se djeli je sreca. Sa ljubavi je slicno. Ljubav raste kad je uzvracena, velika je onoliko koliko si spreman da oprostis voljenoj osobi. Nije dovoljno samo voljeti nekog, pored toga svremena na vrijeme treba presutiti nesto u ljutnji, prepoznati trenutak, razumjeti, biti iskren i pronaci pravu rijec kad je potrebna. Kad oboje vise nemaju snage da pruze jedno drugom to, ljubav vise nije uzvracena, nije nuzno da nestaje ali je osobe jedna drugoj ne pokazuju, Tako smo i nas dvoje ostali bez prave rijeci kad je bila potrebna, nismo prepoznali trenutak, nismo razumjeli jedno drugo kad je to najvise trebalo. Vjerujem da nismo prestali da volimo, ali smo prestali da to pokazujemo. Nema tu razloga niti neke velike istine, sustina je jednostavna i kaze da sve ima svoj pocetak i kraj. Sve je tako prolazno i potrosno.
Ne kajem se posle svega, iskreno sam davao sve od sebe. Nemam za cim da zalim, cistog obraza mogu dalje. Stisnem zube kad me uhvati nemir pa hodam iz coska u cosak kao vuk u kavezu, ili kad me nedostajanje natjera da posegnem za nekom uspomenom koju sam sakrio od samog sebe. Nikad prije nisam bio tako patetican, evo dodje mi da se smijem samom sebi. Ali dobro, sve je to ljudski u sustini. Kroz to mora da se prodje, dio je odrastanja reklo bi se. Sve ce doci na svoje mjesto u svoje vrijeme. Posle svega evo me tu, tamo gdje sam bio. Zatvorio se neki krug. Imam opet to svoje mejsto gdje sam svoj na svom, treba mi dobra muzika i tema za razmisljanje. Jedan klik. Opet ravna linija. Nirvana druze moj.