Provincija. Kod Rimljana, ime za upravno-administrativne jedinice na koje je carstvo bilo podijeljeno. Kod nas, danas, riječ kojom se označava zabit, mjesto više ruralno nego urbano, malo, zagušujuće, ali sa arogancijom velegrada. Ukratko, mjesto koje ima provincijske vrijednosti. Koje drugom i drugačijem ne da da diše. Koje će sve učiniti da sačuva društveni poredak onakvim kakav je. Koje se boji promjene, pa makar bilo kakve. Koje ne propituje, koje živi po davno ustanovljenim pravilima, društvenom redu i poretku. Zna se u provinciji ko je gazda, a ko fukara. Ko radnik a ko intelektualac. I nemoj da bi pokušavao nešto van onoga što te sleduje.
Provinciji je stalo do etiketa više nego do sadržaja. Zato se provincijalci žestoko bore da na sebe nalijepe što skuplje etikete, što veća zvanja, da njima pokriju šupljinu iznutra. To, na kraju krajeva, je sporedno. Život je prekratak da bismo se mučili učenjem i raznim pitanjima bez odgovora. Ima neko pametniji ko je na sve već dao odgovor. Na nama je samo da te odgovore ponovimo i pokupimo diplome. Ako ni to ne možemo, postoje i drugi načini. Nije beg cicija. Sve za privid.
Ima u toj provinciji i ljudi kojima se ne sviđa kako ona funkcioniše. Takvim ljudima uglavnom nije lako. Svoj potencijal traće u pokušaju mijenjanja provincije, u pokušajima pojašnjavanja ljudima kako život nije matematički zadatak koga treba rješavati po formuli. Kako svi ljudi imaju pravo da žive onako kako im se sviđa, sve dok ne štete drugome. Ljudi koji su mogli učiniti nešto za čovječanstvo, čije svjetlo je moglo zasijati jače da se nisu rodili u provinciji, koja im je pod nos stalno gurala prepreke njihovom radoznalom i stvaralačkom duhu.
Kao na primjer Refka. Refka je odrasla u provinciji, ali nikad se u nju nije uklapala. Nije se slagala sa ljudima, sa životom, nije nikako mogla da provari neke njihove vrijednosti. U moru svih tih ljudi podignutih kažiprsta i osuđujućih pogleda, u bujici nemoj i ne možeš, Refka je tražila nekoga sličnog sebi, nekoga ko bi je razumio. Nekog ko je volio i mogao da priča o poeziji, ko je razmišljao o Bogu i religiji, pa možda i zaključio da sve to skupa ima rupa kao švajcarski sir. Nekoga ko je brinuo o ekologiji i o tome kako da se uzvisi kao ljudsko biće. Nekog ko je mnogo čitao i posljedično mnogo znao.
Nije takvih mnogo bilo. Umjesto toga, Refka je bila bačena u svijet koji je tjerao da bez pogovaranja poštuje njihova pravila. Idi s drugom djecom u džamiju vikendom. Ne, ne možeš u džamiju bez marame, nema veze što ti je deset godina. Zašto? Eto tako jer ja tako kažem. Nisi ovdje da postavljaš pitanja, već da učiš ono što su zaključili pametniji od tebe. Pa šta ako je to bilo stotinama godina prije? Hoćeš reći da ti znaš više? Aman ženska glavo, sjedi, šuti, pogled dolje!
Ne, ne kaže se reknem, već se rekne kažem! Kakvog djeteta, mi kažemo djeta! Jesi to iz knjiga svojih pokupila? Pobudali se od knjiga, znamo to svi mi, eno tako ludi Braco hoda putom dan noć, i ne spava. Sve je to od knjiga, kažemo ti mi. Kako znamo? A kako se inače sve zna? Čuli smo, eto kako! Pričo neko neki dan da je taj velke škole završio. Pobudali se od toga. Tako ćeš i ti.
Buka provincije zaglušivala je slabašne glasove koji su išli protiv struje. Šum provincijske buke osjećala je Refka u glavi svaki put kada bi poželjela uraditi nešto drugačije. Svaki put kada bi se nečim izdigla iznad prosječnosti.
Ljudi Božji, jeste vidli onu Refikovu, eno kupi smeće po putu. Juče kaže ima mjesto đe je stalno sunce. Još se s muškinjem druži. Ta ti je skroz naskroz pobudalila.
Ona mala stvarno nije normalna. Ide po nekim festivalima i glumi. Bajagi ona neka glumica. Ta će ona, nek sjedi kod kuće, pravi ocu pitu, bolje joj je.
Bijeg od provincijske buke Refka je pronalazila u žuborećim glasovima davno umrlih istomišljenika. U gradskoj biblioteci bila je redovan gost. Bojala se šta će jednom kada pročita sve te knjige. Gdje će naći utjehu od glasova koji se podsmijavaju svemu što ne razumiju? Njenu gimnaziju su okupirali, s jedne strane loši đaci, koji su glasno ismijavali bilo kakvo ozbiljnije bavljenje školskim gradivom, a s druge bubatori, kojima je od svega bila jedino bitna ocjena. I jedni i drugi su vrijeđali nauku, mislila je Refka. Ljudi koji su se bojali suprotstaviti profesoru, koji su se bojali postavljati pitanja. Refka je znala da će, ukoliko duže ostane, zaboraviti i disati.
Zbog toga je provinciju ostavila. Došla je u novi grad, veći grad. Upoznala istomišljenike koji su bili itekako živi. Koji su mogli da pričaju o poeziji, religiji, politici i filozofiji, bez da im je default stanje kritika bez osnove. Kritika svega što daje naznaku promjene, talasanja, izazova statusa quo. Sretna je šetala širokim ulicama, spoznavši da je našla svoje mjesto. Da će moći da stvara i čovječanstvu pruža plodove svega onoga što je skrivala duboko u sebi. Da će moći doprinijeti boljem razumjevanju čovjeka. Ljubavi. Života.
Tako uljuljkana u svoje sanje i snove o svijetloj budućnosti, Refka užasnuta začu poznat glas. Zlokobni murmur. Prigušenu buku.
He, čuj on bi nešto…Ta će on?
U prvom momentu Refka pomisli da sanja. Da joj se učinilo. Da je taj zvuk ostavila daleko iza sebe. Ali, tada se začu ponovo.
Štaš tam, neće tam niko normalan…
Ne, nije moglo biti. Užasnuta, pokušavala je otkriti odakle su dolazili nemili zvuci. Možda iz obližnje zgrade. Ili iz supermarketa. Ili pak sa klupe na kojoj je sjedilo zagrljeno dvoje mladih. Ili… ili…ili…
Nemoj to, šta će ti to? Sjedi i šuti.
Refka se okretala oko sebe da pokuša odrediti porijeklo zvuka. A zvuk se umnožavao, te kao eho dolazio sa različitih strana. Prepoznala je mnoga lica. I oni su napustili provinciju, neki da rade, neki da studiraju. I donijeli je sa sobom. Sa njima su se miješali zvuci donijeti iz drugih provincija. Zajedno su bili jači. Snage koje su pokretale Refkin svijet nisu bile dovoljne da nadglasaju provinciju. Umjesto toga, ona je nadglašavala njih, imitirala ih unoseći provincijski prizvuk i mijenjajući strukturu svega. Poražena, shvati. Provincija ju je pratila.
U žalosnom slijedu historijskih okolnosti, pomisli Refka, provincija se širi. Preuzima gradove, gradske institucije i umove ljude. Refka je imala tri opcije: konačno prihvatiti pobjedu provincije i ugušiti sve u sebi što joj je činilo radost; pobjeći negdje daleko gdje je provincija neće moći pratiti, ili sa zvucima provincije boriti se pjesmom koju je skrivala u grudima.
Refka se odlučila za ovo treće.
Odabrala je bitku u kojoj je nemoguće pobijediti.
Refka je budala.
Nemoj biti kao Refka.